Kazališna predstava: Ovo bi mogla biti moja ulica

Režija: Anica Tomić
Dramaturgija:  Jelena Kovačić
Zagrebačko kazalište mladih (ZKM), www.zekaem.hr

 

Slike iz predstave možete pogledati u našoj galeriji.

 

"Ovo bi mogla biti moja ulica" prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Posvećena je zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, te svim mladićima i djevojkama koji svakodnevno stradavaju na ulicama naših gradova.

„Kada smo odlučile napraviti ovu predstavu, nismo znale kako će se ona zvati, koji će se likovi u njoj pojaviti, ni što će oni govoriti. Prije bilo kakva djelovanja znale smo da moramo upoznati roditelje Luke Ritza i pitati ih što oni misle o tome da napravimo predstavu inspiriranu oni- me što se dogodilo Luki. Prije gotovo godinu i pol okrenule smo njihov broj telefona. Da Reno Ritz tada nije bio kod kuće, možda više nikada ne bismo smogle hrabrosti da ih nazovemo. Sljedeći dan našle smo se na kavi sa Suzanom i Renom. Razgovarajući s njima o bitnim i nebitnim stvarima, nismo ni znale da je već tada proces rada na predstavi započeo.

Predstava Ovo bi mogla biti moja ulica nije rekonstrukcija onoga što se dogodilo Luki. Njezina je priča potencijalno ostvariva. Možda se već dogodila, možda će se tek dogoditi, a možda se događa upravo sada. Četrnaest likova koji se u njoj pojavljuju nemaju imena i prezimena. Njihovi su nazivi predznaci njihovih karaktera, a svoju puninu dobivaju upravo kroz odnos prema onomu što se u ulici, koja možda postoji, dogodilo. Dan u kojem ih zatječemo, dan je sprovoda ubijenog maloljetnika na kojem smrt postaje stvarnijom i prisutnijom nego ikada.

Kako se prema tomu postaviti, pitanje je na koje svatko od njih pokuša- va odgovoriti, svatko iz vlastite perspektive. Iako su karakteri izmišljeni, problem koji ih okuplja stvaran je, a njihov susret s jedinom osobom koja na sceni izgovara svoje ime i prezime, Larom Janić, prijateljicom Luke Ritza, trenutak je u kojem se kazališna stvarnost susreće s onom koju svakodnevno živimo. Upravo u tom trenutku kazalište preuzima svoju odgovornost za probleme o kojima raspravlja. I na svojevrstan na- čin postaje svjedokom koji je odlučio progovoriti. Ova predstava tako se obraća svima onima koji su na bilo koji način svjedočili nasilju: žrtvama, nasilnicima, roditeljima, djeci, susjedima, nastavnicima, slučajnim prolaznicima, predstavnicima mjerodavnih institucija.... Svima onima koji će se u njoj možda prepoznati ili osjetiti potrebu da odgovore na neko od pitanja što ih ona postavlja. Trenutak kada smo se pitale tko to ima pravo oduzeti drugomu bez ikakva razloga jedinu i apsolutnu slobodu, to jest život sam, bio je i trenutak našega prepoznavanja u Lukinoj priči.“

U Zagrebu, 15.listopada 2010.

Anica Tomić i Jelena Kovačić

„Ovo bi mogla biti moja ulica priča je o Luki Ritzu i njegovim vršnjacima koji su bili zlostavljani od svojih vršnjaka i čija su imena trajno zapisana u rubrikama crnih kronika naših novina. To je priča o vremenu u kojem se nasilje ne događa nužno samo nekome drugom, nego tu, u blizini, pored nas, te postaje gotovo univerzalnim dijelom i naše priče, našeg života. I koliko god pokušali od toga pobjeći, svatko će od nas jednom svjedočiti o nekoj nasilnoj priči i potresan događaj neće uspjeti zaboraviti. Zločini se uostalom najčešće ponavljaju ili umnožavaju u beskonačnosti našeg pamćenja te se opiru svakoj cenzuri, podjednako onoj osobnoj i onoj kolektivnoj.
I budući da mrtvi, po riječima filozofa (Alaina Finkielkrauta), u potpunosti ovise o našoj vjernosti, ovu predstavu posvećujemo Luki Ritzu te svim mladićima i djevojkama žrtvama zlostavljanja, kako ne bismo zaboravili i kako se ne bi ponovilo.“

Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih.


IZ MEDIJA:

Predstava „Ovo bi mogla biti moja ulica“ kazališta ZKM-a
Nagrada hrvatskog glumišta 2011.
Jelena Kovačić i Ankica Tomić nagrađene za najbolji dramski tekst "Ovo bi mogla biti moja ulica" ZeKaeMa.
Najbolja glumica u dječjim predstavama Jadranka Đokić u predstavi "Ovo bi mogla biti moja ulica".


http://teatar.hr/48694/ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica/
http://www.zekaem.hr/predstave/ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica/?id=41
http://videoteka.novatv.hr/multimedia/iz-dnevnika-ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica.html
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ovo_bi_mogla_biti_moja_ulica
http://www.vecernji.hr/kultura/hrabra-predstava-koja-ne-trazi-krivca-ali-proziva-sve-nas-clanak-207180
http://www.index.hr/xmag/clanak/premijera-predstave-quotovo-bi-mogla-biti-moja-ulicaquot-privukla-brojne-poznate-u-zkm/519682.aspx
http://www.index.hr/vijesti/clanak/quotu-nasem-gradu-pogibaju-djecaci-duge-kose-koga-je-briga-za-toquot/584951.aspx
http://www.klinfo.hr/detaljnije/hr/kazalisna-preporuka-ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica-u-zekaem-u/14/6088/1/
http://www.ziher.hr/2011/11/25/ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica-a-mozda-i-tvoja/
http://www.port.hr/pls/th/theatre.showtime?i_perf_id=68693&i_city_id=3372&i_county_id=-1
http://www.jutarnji.hr/prva-kazalisna-predstava-o-tragediji-koja-je-potresla-drustvo/887151/
http://zagrebkult.com/hr/dogadjanja/kazaliste/142-ovo-bi-mogla-biti-moja-ulica
http://www.hrt.hr/index.php?id=133&tx_ttnews[tt_news]=91503&cHash=f97732eda6
http://www.tportal.hr/kultura/kazaliste/92945/Vrhunski-obracun-s-devijacijama-drustva.html

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Impresije djece nakon predstave ''Ovo bi mogla biti moja ulica''

Do jučer gledaš osmijeh ne sluteći što će se sljedeće jutro dogoditi, ne sluteći da će zazvoniti telefon i iz sna vratiti te u surovu stvarnost. Da jedni drugima to radimo, nikada neću shvatiti. Politiku ili bilo šta drugo nema smisla miješati, sada su bitni samo i jedino naši anđeli kojima je gore sigurno bolje nego nama ovdje dolje. I baš zato onim svijetom nek' ponosno koračaju jer ovaj naš nikad ih neće zaboraviti.

 

.................................................................

Koliko na nas to zbilja utječe. Ako vidimo nasilje mi ćemo pobjeći jer se bojimo. Nije vlada kriva, ni obitelj, itd. To smo mi jer dopuštamo da to uđe u nas.

 

.................................................................

Pitam se zašto ljudi šute kad se nešto dogodi. Zašto ne reći istinu? Zašto ne priznati svoja djela? Život mora ići dalje! Ono što je djevojka rekla svojoj mami je istina. Policija ne poduzima ništa kad se nešto dogodi. To se ne može zaboraviti. Treba spriječiti nasilje. Ako se netko želi tući neka trenira boks, neka tamo potroši svoj bijes.

 

.................................................................

Apsolutno sam pod dojmom. Kada nešto vidimo ili čujemo svojim očima, tek tada počnemo suosjećati s obitelji žrtve, taj osjećaj koji tada doživimo je potpuno drugačiji nego kada neku takvu vijest samo ˝preletimo˝ očima čitajući novine.

 

.................................................................

Ovo se tiče svih nas!

 

.................................................................

Budućnost ide krivim putem. Roditelji nemaju vremena za djecu. Djeca se osjećaju beskorisnom. Nema im tko reći što je najbolje.

 

.................................................................

Naša država je nepravedna! Kakvo je to stanje u njoj? NIKAKVO! Za sve uvijek ima nade.

 

.................................................................

Predstava mi se jako svidjela i rastužila me. Jako mi je žao svih dječaka i tinejđera koji su poginuli nevini. Predstava mi je bila zapanjujuća i prezadovoljna sam. Svidjelo mi se to što je sve napravljeno kao u pravome i istinitom životu. Svaka čast glumcima! Bravo!

 

.................................................................

Osjećam se tužno zbog smrti svih tih mladih osoba, ali i ljutito zbog toga što vlasti ništa ne poduzimaju u vezi toga. Te se žrtve nisu smjele dogoditi i za to su krivi obitelj i škole tih delikvenata.

 

.................................................................

Žalostan sam što se takve stvari događaju.

 

.................................................................

Dajem crveno svjetlo nasilju.

 

.................................................................

Osjećala sam i ljubav i tugu u ovoj priči.

 

.................................................................

Predstava je bila super, vrlo emotivna i sve pohvale glumcima. Više ću paziti na sebe. P.S. pjesma na početku je bila super.

 

.................................................................

Svidjela mi se predstava. Sada imam potpuno drugačije mišljenje o nasilju i razmišljat ću gdje ću hodati i s kime ću se družiti.

 

.................................................................

Predstava je poučna i jako tužna. Pustila sam suzu dok sam ju gledala.

 

.................................................................

Dragi dnevniče, danas sam u ZKM-u pogledala predstavu s mojim klincima. Nije me bilo sram proplakati cijelu predstavu pred njima. Na kraju bilo me je strah! Cijelo sam vrijeme držala dlan na svom trbuhu i mislila na svoju bebu. Njemu se takve stvari neće dogoditi. NE SMIJU! I strah me je što su i Lukini roditelji mislili isto, a i roditelji počinitelja. Moju djecu (i pravu i školsku) mogu samo voljeti!

 

.................................................................

To maloljetničko nasilje ne razumijem. Inače slušam rock, metal i punk pa se znam naći u sličnoj situaciji. Imam prijatelje koji su pretučeni zbog drugačijeg oblačenja, frizure. Mislim da to nasilje nema smisla. Nitko nije isti. Svi su drugačiji zbog nečeg. Ne znam što nasilnici dobiju time osim problema.

 

.................................................................

Sviđa mi se što je netko odlučio napraviti predstavu na ovu temu. Najviše mi se svidjelo što su prikazana razmišljanja likova. STOP NASILJU!

 

.................................................................

Pa ja mislim to što se kod nas događa da to nije pravedno i da bi policija tu više trebala urgirati, a ne loviti i hapsiti neke prosjake nego prave zločince.

 

.................................................................

Tijekom predstave osjećala sam strah i bojažljivost jer svaki dan čujem kako se

maloljetnici međusobno zlostavljaju. Predstava mi se svidjela jer je prilagođena

našem uzrastu i govori o nasilju među djecom. Sam naziv predstave me ne upućuje

na temu nasilja, ali čim sam počela gledati, to je bilo nešto sasvim drukčije. Još i sad

se osjećam tužno jer to je istinit događaj.Glumci na kraju su nabrajali imena djece

koja su bila žrtve nasilja.

.................................................................

Predstava je bila dobra. Budi razna razmišljanja u nama, ali radnja nije povezana sa stvarnim svijetom. U stvarnom svijetu ljudi su nemilosrdni. Radnja se uglavnom događa u kvartu. U kvartu se događaju uglavnom nezakonite radnje. Ova predstava pokazuje nekim dijelom kako je to u kvartu. Svi se druže s ekipom, bahate se okolo, tuku se i to će tako ostati.

 

.................................................................

Predstava je pokazala da se nasilje dešava svakodnevno i da oni koji se nađu slučajno tamo da mogu i pomoći onome u nevolji. Bilo je puno ljudi u blizini kada je Luka R. bio pretučen, ali nitko se nije htio miješati ma da su mogli spasiti jedan život!

 

.................................................................

Osjećam se grozno, a i malo tužno jer svaki dan neka mlada osoba biva pretučena ili ubijena zato jer je drukčija ili šarena. Ubojicu najčešće ne uhvate i on bezbrižno živi među nama.

 

.................................................................

Mislim da je strašno to što uz sve pedagoge, psihologe, psihijatre, policiju, učitelje, detektive ovakve stvari se događaju svakodnevno i krivci još uvijek hodaju ulicama i dalje mlate nedužne. To nema kraja. Zašto svi šute? Zašto se skrivaju pred zakonom ljudi koji su naudili našoj obitelji, prijateljima, poznanicima?

 

.................................................................

Ja mislim da nam stariji premalo govore o nasilju tj. govore nam da to nije dobro, ali nam rijetko pričaju o posljedicama koje ostaju.

 

.................................................................

Prihvaćanje različitosti!

 

.................................................................

U ovom svijetu nema više tolerancije, ako imaš drugačiju frizuru, pretući će te, ako slušaš drugačiju muziku, pretući će te, ako imaš drugačiju odjeću, pretući će te. Ubit će te samo zato jer si drugačiji!!! Luka Ritz je bio drugačiji. Kao što je Luka završio, može završiti moj dečko, moji prijatelji, a i sama ja. Samo jer smo drugačiji!

 

.................................................................

Moje mišljenje nakon ove predstave je da nasilje treba spriječiti, postrožiti zakone i potaknuti mlade da se bore protiv njega. Ova predstava pravi je primjer borbe protiv nasilja. Trebali bi osmisliti različite programe u kojima bi se potaklo mlade ljude da se nasilje spriječi.

 

.................................................................

Iskreno o ovoj temi nikada nisam tako duboko promislila. Ova predstava je doista na mene ostavila veliki dojam, za mene je bila vrlo potresna. Nadam se da su svi shvatili već očitu poruku i da će ozbiljno promisliti o ovoj temi...

.................................................................

Osjećam se potreseno...Predstava je ostavila velik dojam na mene...Nadam se da ćemo svi otići odavde sa željom da osiguramo kvart u kojem živimo kako se ove priče i žrtve ne bi više ponovile. Mislim da je ovo tema s kojom se, nažalost, često susrećemo i vrijeme je da se svi probudimo i osiguramo si sigurnost međusobno.

 

.................................................................

Osjećam se zbunjeno. Svi ti ljudi koji su to vidjeli mogli su pomoći, ali ih je bilo strah. To bi i ja napravila, ali bi pozvala nekog da mu pomogne.

 

.................................................................

Mislim da je ova predstava bila edukativna i da je bila pomalo tužna. Stop nasilju među mladima!

 

.................................................................

Nasilje u Hrvatskoj danas je sve češće jer se ništa ne čini protiv nasilja. A ako se čini nije dovoljno. Ovom predstavom, pričom ste dokazali da smrt jednog dječaka i to nasilje proizlazi od drugog nasilja. Posljedice te smrti je tuga petnaestero ljudi, a nikako da se krivac optuži jer svi šute iz svojih razloga. Smatram da bi se naša zemlja trebala suprotstaviti tom nasilju i postaviti veće kazne.

 

.................................................................

Ova predstava je stvarno poučna i potakne ljude na razmišljanje. Opisuje stvarne događaje i ponašanje ljudi. Nasilje se događa svaki dan i trebalo bi to spriječiti, zato kažem STOP NASILJU!

 

.................................................................

Mislim da nasilje ne treba podržavati, nema veze ako ja slušam drugačiju glazbu. Nasilje je zlo, bilo bi bolje da se mole Bogu i ispovijedaju.

 

.................................................................

Nasilje je danas ozbiljan problem, događa se svaki dan, a nitko ne zna kako ga spriječiti. Možda nema stručnog lijeka, možda nema ruke koja može reći NE! No sve je to samo MOŽDA! Reci DA! Spriječi nasilje, jednom u životu možeš biti HRABAR! To je težak zadatak, ali je ipak onaj s najvećom zaslugom!

 

.................................................................

Ja mislim da nasilje ne bi trebalo postojati. Meni nije jasno zašto ljudi ne obraćaju pažnju na stvari koje se događaju oko nas, zašto pola stvari zataje i ne puštaju da javnost vidi i čuje. Ja više ne želim živjeti u gradu u kojem nitko ne radi ništa. Trebamo se trgnuti i pomagati jedni drugima da se takve stvari ne bi dogodile i treba ih smanjiti tj. izbrisati.

 

.................................................................

Nakon ove predstave osjećam strah i bojim se, jer sam vidjela da se ubojici ništa nije dogodilo, tj. nisu ga niti zatvorili. To bi se moglo dogoditi bilo kome pa čak i meni, jer svi smo mi drugačiji na svoj način i tko zna kome bi se takvi mogli zamjeriti i dati im razlog da nas pretuku.

 

.................................................................

Super predstava, navela me na razmišljanje kako bih ja reagirala da se to meni dogodilo, da su mi ubili najboljeg prijatelja ili prijateljicu.

 

.................................................................

Život je igra u kojoj trebamo opstati! Zbog oblačenja, žanra muzike, frizure....maloljetnici stradavaju! Zar je to normalno?! Mene su učili da se o ukusima ne raspravlja! Svatko ima pravo na život, čak i oni drugačiji od nas!

 

.................................................................

Ne tucimo se! Ako vidiš nasilje pokušaj ga spriječiti.

 

.................................................................

Ova predstava mi je pokazala pravi problem nasilja i sličnih problema. Žalosno je što se u našoj državi takve stvari događaju gotovo svakodnevno. Važne institucije kao policija se brinu o nevažnim stvarima dok mlade osobe umiru na ulicama. Svi zajedno trebamo reći STOP NASILJU!

 

.................................................................

Ovo bi mogla biti moja ulica, zato STOP NASILJU: ponižavanju, omalovažavanju i ismijavanju!

 

.................................................................

Tuga se probudila u meni,

Tuga me rastužila,

Uz tugu i uz smijeh sve je drugačije.

Tuga nam je stalno prisutna.

Tuga nas spaja i razdvaja.

                                                         

.................................................................

Predstava me potakla na razmišljanje i mijenjanje stava o bilo kakvom nasilju. Sljedeći put ću pomoći nekome tko se nađe u nasilju, tučnjavi ili bilo kakvom zlostavljanju, neću stajat kao da se to mene ne tiče.

 

.................................................................

Život je nepravedan, svaki dan stradavaju nevini ljudi koji su se samo našli u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Moramo to nekako spriječiti.

 

.................................................................

Mislim da ne bi trebali tuči ljude zato što su drugačiji. Zato što imaju drugačiji stil, slušaju drugačiju muziku, nisu iste vjere i slično. Svaki je čovjek poseban na svoj način. NITKO NIJE SAVRŠEN. Mislim da oni koji tuku ljude drugačije od sebe misle da su nešto posebno, a nisu. Zašto sebe ne stave u poziciju da njega tuku pa isprobavaju na drugima. Također mislim da ljudi ne daju dovoljnu kaznu onima koji se ne znaju ponašati.

 

.................................................................

Zašto? Kakav je to svijet u kojem mladi umiru? Zar nismo mi budućnost?

 

.................................................................

Stop nasilju. Neka naš grad bude siguran za sve generacije.

 

.................................................................

Svatko ima pravo na slobodu i različitost! Ne mora značiti ako je netko različit od nas, da je zobg toga lošiji ili nenormalan.

 

.................................................................

Predstava je bila odlična te nam je jasno predočila o čemu se zapravo radi. Uživala sam u njoj i potaknula me na razmišljanje. Potaknula me da razmišljam o nasilju i problemima oko nas. Te probleme ne trebamo zaboravljati, ne trebamo bježati od njih jer će nas kad tak sustići.

 

.................................................................

Mržnja i nasilje donose samo suze i bol!

 

.................................................................

Ova predstava me potakla na duboko razmišljanje. Na ovom svijetu ima puno okrutnih i nepravednih ljudi. svaki dan se događaju razni sukobi, tučnjave, krađe... Željela bih da policija više dežura po vani, pogotovo u pola noći. Čak i kod svojih vršnjaka vidim razne nepromišljene poteze koji bi za neke mogli postati pogubni. Priča Luke Ritza, a i sve ostale priče su me pogodile i svaki dan osjećam strah na ulicama grada.

 

.................................................................

MI smo drugačiji, poštujte nas! Svatko ima pravo na mišljenje i stav i ne treba nikoga osuđivati.

 

.................................................................

Osjećam se jako tužno jer me ova pjesma na kraju jako rastužila. Čula sam koliko je njih zapravo ubijeno i pretučeno, a da nisam niti znala.

 

.................................................................

Neka spavaju u miru svi oni koji nisu bili prihvaćeni zbog onoga što jesu, oni su heroji i anđeli ovoga svijeta. Uvijek će biti u našim srcima iako ih nismo poznavali.

 

.................................................................

Ova predstava me jako rastužila, ali i naljutila. Tijekom predstave osjećala sam tugu, žalost i veliku ljutnju. Pitala sam se zašto se maloljetnici neprestano tuku? Zar ne bi bilo ljepše da svi živimo u miru? Da svi budemo sretni i zadovoljni? Nažalost, mnogi to ne shvaćaju. Maloljetnici ne misle na posljedice i zbog toga ima toliko nasilja. Također je problem i u obitelji. U današnjim obiteljima ne postoje normalni odnosi.

 

.................................................................

U meni je trenutan osjećaj mržnje i tuge. Zato jer je današnji svijet nepravedan, stradavaju nevine osobe, ali i maloljetne, koje još nisu proživile ni ž od života. Ljuta sam jer oni koji prolaze nikada ne pomognu, da ne ugroze svoj život, ali policajci, ipak je to njihov posao. Ali što je još gore, oni koji su odgovorni za tu smrt, nikada ne odgovaraju za posljedice.

 

.................................................................

 

Ne razumijem...kako to netko može uopće učiniti!

Voljela bih da sam anđeo pa da kad god se takvo nešto počne događati, ja doletim i pomognem žrtvi/žrtvama. Tek sada shvaćam kako je to zapravo ogromna tragedija kada se takvo nešto dogodi i trenutno me prolazi jeza i strah da mene ne zatekne slično. Na neki način sam i ljuta jer, kao što glumci pjevaju, mogla sam pomoći! Voljela bih reći stop i da onda sve to stane... Nažalost to je nemoguće.

 

.................................................................

Trebamo reći sve što znamo ako bi to nekome moglo spasiti život. Svi smo jednako vrijedni. Ne trebamo nekoga ponižavati zbog glazbe koju sluša ili načina na koji se oblači.

 

.................................................................

Mislim da nitko nema pravo nikoga maltretirati i mislim da je nasilje nepotrebno. Mislim da napadači trebaju platiti za ono što su učinili. Mislim da ti napadači su najčešće također žrtve koje su to iskusile na svojoj koži.

 

.................................................................

Cjelokupna predstava mi se jako svidjela, užasnuta sam nasiljem na koje se nitko ne obazire. Ljudi kao da više nemaju osjećaja jedni za druge, samo žele druge uništiti. Mislim da trebamo početi razmišljati i osvrnuti se oko sebe jer baš to što smo različiti čini svijet ljepšim i dragocjenijim.

 

.................................................................

Mislim da ova predstava prikazuje život današnje mladeži. Nažalost, mi ništa ne možemo promijeniti. Takav je svijet bio i je – hladan, nepravedan i nesretan. Sve u svemu, predstava mi se svidjela.

 

.................................................................

Previše mlade djece umire bez razloga! Najčešće ih ubijaju i tuku iz dosade.

 

.................................................................

Voljela bih da svi mladi ovo pogledaju pa možda zaključe da je pogrešno probleme rješavati tučnjavom.

 

.................................................................

Ova predstava bila mi je fenomenalna, nije mi žao ni jedne lipe koju sam dala za nju. Smatram da je nasilje jedan od najvećih problema suvremenog društva, skupa s alkoholom. Kako zaustaviti nasilje? Rekla bih širenjem pozitivnih vrednota. Širenje tih vrednota moguće je samo ukoliko smo ih doživjeli i odrasli u okruženju gdje djeluje ljubav i prijateljstvo.

 

.................................................................

Vidjela sam jednog prijatelja punog ljubavi, majku koja je razočarala kćer i zaključila da život treba cijeniti jer nije trajan. Cijeni onog tko je pored tebe i voli jer sekunda je potrebna da sve nestane.

 

.................................................................

Nitko nema pravo oduzeti život nekome! Nasilje među mladima jedan je od najvećih problema u svijetu. Nevini umiru bez ikakvih razloga. Želimo svijet bez tuge i nasilja! Mladost želimo živjeti optimistično i sretno, bez nasilnika!

 

.................................................................

Učini ono što doista želiš i ono što smatraš ispravnim.

 

.................................................................

Poruku dobivenu iz ove kazališne predstave ne smijemo samo zanemariti nego se potruditi i učiniti nešto bolje za svijet bez nasilja. Misao i namjera su jedno, a učiniti to i pretvoriti u djelo je drugo.

 

.................................................................

Jednostavno ne mogu vjerovati da postoje osobe koje u sebi imaju toliko mržnje i zloće da nedužnom biću nanesu toliku fizičku i psihičku bol. Ja si ne mogu zamisliti takvo nešto. Nakon ove predstave osjećam se ljuto, ljuta sam na sve one koji ne podnose ljude različite od sebe. Plakala sam tijekom cijele predstave jer od same pomisli da se to dogodi nekom mom prijatelju ili meni sledi mi se krv u žilama.

.................................................................

Kad pogledaš svijet oko sebe, ponekad shvatiš da si sretan, jer neki ljudi su tužni, bez obitelji, a neki mladu su žrtve nasilja. I predstava je svijetu pokazala bit života. Da treba biti sretan s malim stvarima i da ne treba tražiti bogatstvo. I smatram da nisi faca ako nekoga zlostavljaš!

 

.................................................................

Ova priča je zasigurno mnoge potaknula na razmišljanje o tome koliko smo zapravo sigurni u našoj državi. Čini se kao da nasilje i ubojstva igraju glavnu ulogu u našim životima i mediji svakodnevno pišu o tome. Svi bismo željeli svijet s više ljubavi i sreće i bez nasilja ili bar manje nasilja no ništa se ne čini da se išta promijeni. Većina stoji prekriženih ruku i smatra da nasilju nema pomoći, no možda ima.

Smatram da predstava prikazuje brutalnu stvarnost naše svakodnevnice. Osjećaj tuge koji imam nakon ovoga, iako nikada, na sreću, nisam doživjela tako nešto, obeshrabrujuć je. Sjećam se kako prije više godina kada bi išla noću doma sa izlaska, sa prijateljicama ili sama, nikada nisam osjećala strah, možda samo manju nelagodu kraj ponekog prolaznika. Danas, kada se autom vozim noću gradom – zaključavam se i osvrćem. Često me strah.

.................................................................
Smatram da predstava prikazuje ono što svi odbijamo vidjeti, jer je prebolno, a i svi smatramo da kao jedinke ne možemo ništa učiniti, pa tu temu svi nekako guramo ispod tepiha. Dosta me potresla i moram priznati da su mi suze tekle od samog početka pa sve do kraja. Moj prijedlog bi bio da ovaj „razgovor“, impresije, radionica ili što god predstavlja bude odmah nakon predstave, bez pauze, da se ljudi stignu smiriti, ohladiti i da svi budu prisutni, a ne samo 1/10 prisutni. Inače, drago mi je da se rade prestave s ovakvom tematikom jer treba osvijestiti da to nije nešto daleko, nemoguće i nešto sto se događa samo drugima.

.................................................................

Ne rasizmu! Ne nasilju!

.................................................................

Ljuta sam! Ljuta sam na sve ljude koji su se usudili to napraviti, ljuta sam na ustanove koje ništa ne poduzimaju, ljuta sam na one koji su to vidjeli ali nisu pomogli ili prijavili!!! Ljuta sam i razočarana!

.................................................................

 

Nasilje nije rješenje. Razumijem nasilnike poput ovog iz predstave, ali to je pogrešan način. I mene mnogi ljudi živciraju pa ih svejedno ne tučem. Istina je da okolina jako utječe na naše ponašanje, no nekad problem nije ni u vladi ni u državi nego jednostavno u nama.

.................................................................

 

Ljuta sam jako. Čak malo i tužna. Svidjela mi se predstava zato jer ima jako važni pouku.

.................................................................

 

Ova predstava mi se svidjela. Ja mislim da bi se slučaj u vezi Luke Ritza trebao kazniti strože. Ja sam veliki protivnik nasilja. Luka Ritz u srcu.
.................................................................

Tužna i ljuta. Kako da uopće postoje tako zli ljudi. Naprave zločin i slobodni su i opet isto rade.

.................................................................

 

Osjećam se beskorisno, tužno, razočarano. Ljudi ne bi trebalo čekati da se dogodi ono najgore nego to spriječiti.

.................................................................

 

Razočarana sam ponašanjem djece, umjesto da se svi druže, oni se tuku i ubijaju. Osjećam se tužno, razočarano i beskorisno. Mislim da ljudi mogu puno toga učiniti ali čekaju da se nešto dogodi njihovoj djeci da počnu razmišljati o tome.

.................................................................

 

Sveukupni dojam super. Predstava je bila odlična. Puno sam naučio.

.................................................................

 

Aaaa, čim je predstava počela, znala sam kako ću reagirati... Šta da kažem, jednostavno sve najdirljivije, najosjećajnije je ostalo u mom srcu... Predstava je najbolja do sada, koju sam ikada gledala... Kada se to dogodilo prije 3. godine nisam prestala bisliti o tome, toliko sam se molila Bogu da roditeljima da mir... Toliko sam se plakala jer se inaće suosjećam sa ljudima i drugim problemima... Eto, znate koliko me se dojmilo kad sam se sada rasplakala, toliko me dirnulo u srce, taman u onu najosjetljiviju točku. Želim samo da znate da on nije nikada izašao iz mog srca niti neće...

.................................................................

 

Osjećam se tužno i mislim da nasilje nije u redu!

.................................................................

 

Osjećam tugu, zapravo uopće ne znam što bi mislio i osjećamo jer nakon ovoga što sam sada vidio (predstavu) i ovu stvarno mračnu stranu našeg svijeta. Ja ne okrivljujem dječaea koji vrše nasilje nego njihove roditelje. Da neki dječaci i djevojčice moraju tako stradati zbog nečije dosade. Ja samo znam da ovome mora doći kraj i jako jako mi je žao svih koji su bili u bilo kakvom obliku nasilja. A ovim putem bih izrazio sućut Lukinoj prijateljici (najboljoj).

.................................................................

 

Predstava mi je malo tužna jer sve se odvijalo prema istinitom događaju. Bilo bi bolje da je po izmišljenom događaju.

.................................................................

 

Ovo je najbolja predstava koju sam gledao.ogorčen sam na ponašanje roditelja u priči.

.................................................................

 

Ja mislim da su za smrt odgovorni roditelji koji su loše odgojili dijete.

.................................................................

 

Osjećam se tužno L.

.................................................................

 

Osjećam se tužno, nesretno i ljuto što postoje takvi ljudi koji ne mare za druge, za njihove osjećaje i za njih same. Svi smo mi različiti po nečemu i svi to moramo prihvatiti, a ne odbacivati. Kao osoba svi mi jednako vrijedimo.

.................................................................

 

Osjećam se živčano jer znam da će to neki idiot opet napraviti. I osjećam bijes jer su ti moroni prošli nekažnjeno. i ne želim svijet u kojem se svi punkeri moraju mijenjati. Želim otići odavde. Također, jedva čekam da sve ubojice gore u paklu. Ispričavam se zbog ružnih naziva.

.................................................................

 

Nakon ove predstave osjećam se tužno jer znam da je ovo istinita priča i jer znam dečka kojemu se dogodilo slično. Drago mi je što se napravila predstava o ovom, da se dozna što se zaista događa maloljetnicima koji su možda na neki način drugačiji.

.................................................................

Ja sam zamislila da se na mjestu Luke Ritza nalazi moja najbolja prijateljica i osjećam se prestravljeno! Zgroženo.

.................................................................

 

moja ulica naučila me da budem jaka da slušam roditelje jer oni znaju najbolje i žele sve najbolje za mene. Ova predstava je u meni probudila nove osjećaje i pogodilo me ravno u dušu. Znam neke dečke koji su ubili Luku Ritza i zaslučuju da budu kažnjeni. Te da takvo ponašanje i zlostavljanje nije u redu i okrutno je i bolesno.

.................................................................

 

Osjećam se užasno... Tuga, tuga i samo tuga... Strašno mi je to što se događa na ulicama našeg grada... R.I.P. Luka

.................................................................

 

Strah. Ljutrnja. Tuga. Predstava me dirnula u srce. Mislim da tek kad se ovako nešto pogleda, ljudi shvate neke stvari. Ovo bi stvarno mogla biti moja ulica!

.................................................................

 

Priča me dirnula i navela na razmišljanje, da je to mogao biti netko od mojih prijatelja ili možda ja! Osjećam se pomalo čudno i imam mnogo emocija trenutno u sebi.

.................................................................

 

Moj osjećaj je strah, zato što se bojim da se to možda slično ne dogodi baš meni. Izgubila sam sebi jednu dragu osobu i jako sam bila tužna, ali se je sjetim nekada i pustim suzu. Moje pitanje je zašto Bog uzima dobre ljude? S vremena na vrijeme moramo shvatiti da nisu svi ljudi DOBRI ljudi nažalost...

.................................................................

 

Ovog trenutka osjećam se tužno, zbog svih tih događaja neznam kako bi se osjećala u toj situaciji. Nažalost, mladi su danas prepušteni sami sebi.

.................................................................

 

Trenutno se osjećam ljuto!

.................................................................

 

Strah. Žalost. Ljutnja. Mislim da je ova predstava jako dobar primjer svakodnevnog života gdje najviše mi djeca nismo nimalo sigurni.

.................................................................

 

Moji osjećaji su sada pomješani, neznam kako bih opisala. Osjećam se na nekin način užasnuto jer je žalosno da se takvo nešto događa među nama. Osjećam razočarenje u ljudsku humanost. Toliko njuh da prođe a nitko neće pomoći, pa zar su ljudi toliko pokvareni?

.................................................................

 

Ljutnja. Razočarenje. Tuga.

.................................................................

 

Najgora spoznaja mi je ta da je većina učenika/profesora napustila razgovor nakon predstave jer upravo je to odraz ovog društva. I od tuda proizlazi nepoštovanje i dolazi do problema i nasilja u društvu.
P. S. Trebali ste pronaći način da zadržite ljude ovdje nakon predstave.

.................................................................

 

Tuga, srdžba, nepravda. Djeca i tinejđeri rade ono što vide kod kuće. Ako u obitelji ima nasilja, onda će se i oni ponašati nasilno i ugrožavati tuđe živote. I kada se dogodi da netko nekog ubije ili premlati, ljudi koji su za to zaduženi ništa ne rade po tom pitanju da riješe problem.

.................................................................

 

STOP nasilju!

.................................................................

 

Strah. Svatko od nas ima neki strah. Luka se nije bojao ljudi ili toga što je bio drukčjij. On je znao uživati u životu i voljeti druge. Te kobne večeri nije ni slutio što će mu se dogoditi, nitko od nas to ne bi očekivao. U meni prevladava strah. Strah od nepoznatog. Strah od samoće. Strah od ljudi. Moj prijatelj je poginuo u prometnoj nesreći jer je pijani vozač zaspao vozeći auto. I nitko neće ublažiti našu bol.

.................................................................

 

Imam samo jedno da ti kažem: Život nije bajka! Sudbina ne bira!

.................................................................

 

Emocije, ljubav, strah, smrt!!! Prijateljstvo!

.................................................................

 

Napetost. Strah. Zadivljenost. Smijeh. Predstava me zadivila i rekla je da moramo se čuvati i biti dobri prema drugima.

.................................................................

 

Pouka: Ne osuđujte ljude po izgledu. Oni su jednaki kao i svi oko nas zaslužuju živjeti. Zato stop nasilju!

.................................................................

 

Što je život? Zašto se toliko trudimo oko njega? Zašto, kada sve može otići u nekoliko minuta, čak i sekundi. Ne razumijem Ljude koji to rade. Zašto ljudima zadaju bol i patnju? Zašto, zašto, zašto?! Smatram da bi se ovakvim predstavama i radionicama moglo smanjiti nasilje.

.................................................................

 

Želim vjerovati da se u mojoj blizini ne događaju takve stvari. Želim generacijama koje tek dolaze govoriti kako su svi ljudi dobri. Želim pravdu i ljubav, iako znam da u ovom svijetu to nie moguće, ali i znam da postoje još uvijek oni koji su dobri i oni koji iskreno vole i traže bolji svijet.

.................................................................

 

Tugu, želju da zaustavim nasilje, da imam svoje prijatelje uz sebe, da se klonim ljudi koje ne poznajem, da ne idem sama u mrak i da se borim protiv nasilja a ne da ga podržavam.

.................................................................

 

Bilo je moćno s njima živjeti, a kad bolje razmislim možda smo ih mogli spasiti.

.................................................................

 

Pronašaviši sreću,
nabasao je na smrt.
Bez imalo milosti,
bez imalo srama,
Tukli su ga i
tukli i tukli i tukli.
Zašto je tako pitamo
se svi.
Puno pitanja, bez odgovora.
Puno priča bez happy enda.
Nepravda se dogodila
bez pravog razloga.
Zašto je tako pitamo
se svi.
Puno pitanja bez odgovora.

.................................................................

 

Ostala sam bez teksta. Predstava je jako dirljiva i poučna.

.................................................................

Sigurna dam da mi je ova odlična predstava dala snagu, ako se ikada nađem u situaciji da se nad nekim vrši nasilje UZMEM U RUKE TELEFON I POZOVEM LJUDE KOJI TAJ PROBLEM RJEŠAVAJU. To je najmanje što mogu učiniti, da možda nekoga spasiti.

.................................................................

 

Čovjek se naježi od samog početka. Bali prijatelje, bali roditelje, bali sve koji nisu ništa mogli poduzeti, a one koji nisu htjeli treba najstrože kazniti, čak strože od samih nasilnika. Neka cijeli život žive s tim na savijesti, nek se s tim bude i nek s tom slikom idu spavati.

.................................................................

 

Ova predstava me ražalostila i približila stvarnom i okrutnom svijetu u kojem smo prisiljeni živjeti. Žalosno je što ne možemo pobjeći od te stvarnosti.

.................................................................

 

Predstava je prava slika naše okoline, svijeta u kojem živimo. Bez šminke, beznaučenih manira. Otkriva pravi svijet i osobe iznutra. Fizičko stavlja na zadnje mjesto. Govori o predsrasudama, razbija ih i jako mi je drago. Svjetlo na kraju tunela prepunog mraka laži, glume i praznih riječi iz kojeg jednom trebamo izaći. Savršeno.

.................................................................

 

Stop nasilju! U predstavi mi se ne sviđa to što su svi šutjeli koji su znali za ubojstvo!

.................................................................

Predstava je bila jako tužna i jako zanimljiva. Glumci su bili jako dobri.

.................................................................

 

Ja sam razočaran i tužan L. U ovoj državi ima previše nasilja.

.................................................................

 

Taj dečko je bio ubijen 2 kvarta do moga i neki od mojih prijatelja su ga poznavali. Mene je sve to strašno potreslo čak sam se i rasplakala jer to sam mogla biti i ja jer tuda često prolazim kada idem vidjeti neke prijatelje.
.................................................................

 

Tužno je bilo. Tužno, ali istinito nažalost.

.................................................................

 

Predstava je odlična i potresla me. Najviše iz razloga što i sama imam par prijatelja koji su prolazili kroz sličnu priču. Sličan scenarij. Mogli su i oni biti među imenima djece koja su se izgovarala na kraju predstave. Da, kažem djece, iako je većina njih imala 18, 19 godina, svi smo djeca koja bi se trebala smijati svakom danu i imati osjećaj sigurnosti, osjećati se ponosno zbog svoje različitosti a ne bojati se primitivnih glupana. Ne znam što bih napravila da se ime mog prijatelja našlo među ubijenima. Neznam što bih napravila toj okrutnoj osobi koa bi bila u stanju učiniti takvo sr**e.

.................................................................

 

Osjećala sam se loše kad sam vidjela predstavu. Jako me se to dirnulo. Neki ljudi su okrutni : tko zna zašto su ga mlatili. Ja takav događaj nisam vidjela. Ali mislim da je pametno što su ga prijavili. Jako mi je žao tog dječaka.

.................................................................

 

Dajem crveno svjetlo nasilju!

.................................................................

 

Surovi grade, zašto ubijaju mlade?

.................................................................

 

Da – ovo jesu ubojice. Da – njih treba kazniti. Da – mi znamo da oni misle da su poduzeli sve (i mi mislimo da smo poduzeli sve). Ne – mi, očito, nismo poduzeli sve. Ne – mi, očito, ne poduzimamo sve. Ali , k vragu, ovi odgovori su besmisleni kad je jedno i jedino pitanje – zašto? Hoćemo li mi koji smo sad ovdje neki plakali, neki ostali potreseni, moći, kad izađemo na ulicu, zatomiti u prašnjavom podrumu svojih misli paniku, žaljenje... prema svima onima koje toliko volimo nazivati drukčijima...

.................................................................

Predstava je pokazala stanje kakvo jest bez cenzure. Začarani krug nasilja od šefa na poslu do radnika do djece radnika, a na kraju nažalost prema djeci. Ljudi su nažalost depresivni, agresivni i ne oslobađaju se svoje negativne energije. Ljudi čekaju da bukne nekam nasilje koje se taloži u njima. Svijet je danas masa koja gleda samo na sebe i pošto je novac najvažniji, ljudi su depresivni. Sve je začarani krug. Sama predstava! Fantastični u svakom liku, svaki lik je razrađen i svatko ima svoje probleme. Pokazuje se nemir u onom podrhtavanju, nitko nije smiren, sve njih nešto tišti. Savršena predstava i najiskrenije među najboljim koje sam vidio. Puno vam hvala na vašem trudu oko predstave.

.................................................................

 

Ova predstava me dirnula, osjećajno... Najgore mi je bilo slušati kada su tukli Luku R. Ovaj svijet bi bilo bolji i ljepši bez nasilnika. U mome svijetu nema mjesta za rasizam i nasilje. Jer su svi savršeni i dobri na svoj način. Predstava me asocirala na pjesmu Born this way od Lady Gage. Ne mogu razumijeti kako ljudi mogu tuči druge i ubijati jer smo svi mi od krvi i mesa.

.................................................................

 

Poniženje!

.................................................................

 

Život nije uvijek fer! Napravite nešto!!!

.................................................................

 

Pretužno je što nevine osobe stradaju radi nečijeg hira. Samo zato što nam se ne sviđa stil oblačenja ili ponašanje nekih. Stvarno je to pretužno. Ova predstava me jako dirnula i skoro cijelu sam proplakala. Htjela bi pomoći, ali neznam kako. Svi se nekoga boje i ne žele pomoći.

.................................................................

 

Ova predstava je tužna. U Zagrebu ima previše nasilja i mislim da bi ga trebalo smanjiti. Predstava nas je potaknula na sve stvari kojih se moramo paziti. U sljedećim godinama treba biti manje nasilja. Predstava mi se svidjela i nadam se da ću je opet pogledati.

.................................................................

 

Tuga. Mržnja. Strah. Tama. Sve to probudila je ova predstava u meni. Nikada nije sigurno!!! Bila bih jako tužna i postupila bih isto kao i ona djevojka u predstavi (najbolja prijateljica ubijenog). Ne bih mogla vjerovati da mu nitko nije mogao pomoći.

 

Predstava je vrlo dojmljiva i strašno teška. Glumci su se maksimalno uživili i unijeli sebe u lika koji su glumili. Svaka pohvala i nadam se da će ovo ostaviti trag u mojem već sad problematičnom razredu!

.................................................................

Bez prijatelja život nema smisla!!

................................................................

U meni je probudilo veliku brigu ako to zahvati i moje prijatelje i pitanje zašto su ljudi takvi?

................................................................

Ja mislim da se to ne bi smjelo više događati. Mislim da je do svega toga došlo zbog problema u obitelji, a problemi u obitelji su došli od lošeg života kojem je velikom djelu kriva država. Ako bude život bolji i ljudi će biti.
.................................................................

Nasilje je užas!

..............................................................

Nasilje je grozno! Ne želim niti zamišljati kako je roditeljima i prijateljima ubijenih i pretučenih.
...............................................................

Svaki život je vrijedan!
............................................................

Meni se predstava svidjela, mislim da bi je svi trebali pogledati i dobro razmisliti o svojim postupcima. Jako je žalosno što je toliko ljudi umrlo zbog drugačije frizure ili stila oblačenja.
..............................................................

Osjećam se tužno, ne znam više koliko sam siguran u ovom svijetu. Istovremeno sam i bijesan i tužan. Ne znam što da mislim!

.............................................................

Ljuti me ovo što se događa na našim ulicama. Ljuti me maloljetničko nasilje i to što je ono kod nas tabu tema i što se bojimo pričati o tome. Želim da zajedno pobijedimo nasilje i da nasilje prestane biti dio naše svakodnevice, jer svi zaslužujemo život bez nasilja!!!

.............................................................

Žalosno je kako u današnje vrijeme nitko ne provodi vrijeme pomažući djeci. Nikoga nije briga za njihov život, misli i osjećaje, ali kada se desi ovakvo nešto onda svi predbacuju roditeljima i obitelji. Svi se pitaju što su oni radili? A ja se pitam: što ste svi vi napravili kako bi spriječili nasilje?

.......................................................

Inspiriran ovom predstavom smatram da društvo nedovoljno radi na prevenciji nasilja. Jedan od razloga tome je nedovoljna osviještenost društva i mladih koji ne razumiju nasilje i njegove posljedice. Kao prvo trebali bi krenuti od sebe i zapitati se što mi možemo učiniti pri prevenciji nasilja. Najvažnije je da ustanemo protiv tog problema i nipošto ne šutimo.
........................................................

Žao mi je svake žrtve nasilje i mislim da bi trebali više poduzimati da to spriječimo.

........................................................

U meni su trenutno tuga, strah, razočaranje. Predstava u meni pobuđuje inspiraciju za dubljim razmišljanjem o svojim postupcima, okolini i suvremenim problemima.

......................................................

Žao mi je Luke i svih žrtava nasilja. Iskreno se nadam da nitko od mojih prijatelja neće tako završiti. Mislim da će, na veliku žalost, stvari biti samo još gore jer mladi nemaju s kime razgovarati i iz dana u dan gledaju kako se za loša djela ne odgovara.

...................................................

Ova predstava mnogo govori o nasilju. Veoma je poučna i možemo vidjeti da na odnos mladića najviše utječe obitelj i društvo. To je problem.

..................................................

Predstava me prilično rastužila iako u njoj nisam vidjela ništa novo, jer se s nasiljem susrećemo svaki dan. Ono što me još više rastužilo je način na koji se ljudi danas odnose prema nasilju, nitko ništa ne poduzima, svi samo čekaju.

.................................................

Osjećaj bijesa je samo ostao u meni. Bijes zbog postupaka roditelja zlostavljača, zbog nepravde i općenito svega zla na svijetu. Samo me je podsjetila da je svijet pun zla i da se nikada neće popraviti.

................................................

U meni je trenutno ljutnja, tuga i bijes jer su svi znali što se desilo i tko je počinio, a svi su šutjeli. Žao mi je žena koje muževi zlostavljaju i što one šute i ništa ne poduzimaju.

...............................................

Ova predstava u meni je pobudila osjećaj tuge, ljutnje i bijesa zbog nasilja koje se svakodnevno događa i od kojeg mnogi okreću glavu, kao što su npr. u ovoj predstavi roditelji ubojice, trudnica i njezin suprug novinar koji su mogli nešto poduzeti, ali su se pravili kao da se ništa nije dogodilo.

...............................................

Ova predstava je u meni izazvala tugu. Mladi momak izgubio je život zbog nekoliko huligana. Također, predstava je u meni izazvala i bijes jer roditelji od jednog od huligana smatraju da on nije ništa kriv te ga ne žele prijaviti. Pogodila me i pjesma na kraju koja je bila upućena svim žrtvama nasilja.

...............................................

Djeca su u školama nezaštićena, maltretirana, a piše da je škola nulto mjesto tolerancije na nasilje. Sve bi škole trebale biti uključene u projekt UNICEF-a prevencija nasilja. Roditelji bi kao vanjski suradnici trebali dežurati na hodnicima pod odmorima jer su nastavnici preopterećeni. Delikventima bi trebalo osmisliti drugačije programe i raditi na prevenciji.

.............................................

Nakon što sam pogledala predstavu osjećam ljutnju i tugu. Ljutnju zbog neučinkovitog rada policije i ostalih nadležnih osoba, a tugu zbog svih žrtava nasilja. Ja mislim da su djelomično roditelji krivi zbog takvih slučajeva, a također i školska služba. Nekada se pod utjecajem društva potiče i događa nasilje.

...........................................

Predstava je u meni izazvala bijes jer sam i sama okružena takvim stvarima. U današnje vrijeme mladi ne shvaćaju stvarne vrijednosti ljudi. Mnogi od njih ne prihvaćaju nekoga tko je različit, ali ja smatram da su baš različitosti naša snaga. Voljela bih da se mladi prestanu maltretirati jer očito u takvoj državi gdje te netko istuče jer mu je dosadno nitko od nas nema nikakva prava.

.........................................

U današnje vrijeme je previše maloljetničkog nasilja. Djeca odrastaju u obiteljima u kojima se nasilje događa svakodnevno. Ljudi prosuđuju ljude po odjeći koju nose, frizurama, glazbi, a ne po osobinama. Država ne sudjeluje u rješavanju tih problema. Mislim da ako je netko spreman ubiti i pretući drugu osobu, onda je spreman i za to odgovarati. Mislim da ne treba imati nikakvog razumijevanja za one koji su počinili ubojstvo. Svi smo jednaki i nitko nikoga ne može prosuđivati po vanjštini i odlučivati o tuđem životu i sudbini. Žao mi je zbog svih žrtava nasilja.

........................................

Ova predstava u meni je potakla razne osjećaje. Prvenstveno tugu zbog toga što se događa oko nas, ali još više zbog toga što ljudi koji znaju i imaju informacije o nasilju šute ili ne žele pomoći kada mogu. Isto tako zabrinutost jer se to zaista može dogoditi svakome od nas, a da mi to ničim ne potaknemo. Također smatram da su kazne za zločine koje počine maloljetnici preblage.

.......................................

Mislim da je predstava jako poučna i da se nekako treba to nasilje spriječiti. Bilo kako i bilo kakvo nasilje: maloljetničko ili među odraslim osobama.

.........................................

Mislim da je ovom predstavom zapravo pokazana surova stvarnost. Žalosno je što tako puno mladih ljudi umire, a još je žalosnije što postoje oni koji ne poduzimaju ništa kako bi to spriječili.

.......................................

Ne volim ljude kojima je sve svejedno i koji su nezainteresirani. Moramo reagirati i ispravljati loše na vrijeme.

.......................................

Mislim da nas je predstava naučila kako se ponašati u budućnosti. Ovakve predstave nekima znače puno, npr. da se promijenimo u životu, ali će se neki i dalje ponašati nasilnički. Njima je takva situacija smiješna. Ovakvih situacija ima previše i to se mora promijeniti. Kad se hoće, sve se može.

.........................................

Meni se jako svidio monolog djevojke koja želi otići kad je svojoj majci rekla kako policija ništa ne poduzima već samo muči klince s jednim jointom u ruci, a što se tiče ozbiljnih stvari, tamo ih nema. To sam ja jednom rekla policajcu, a on je rekao da kad vidim nasilje da ih zovem. Ali onda je kasno!

........................................

Predstava je u meni izazvala tugu i užasno me potresla. Oblačim se drugačije i slušam metal, čula sam i da su neki željeli mene tući. Ponekad me strah sama hodat ulicama po mraku. Mislim da bi kazne trebale biti strože za prekršitelje bez obzira imali 17 ili 18 godina, jednako su svjesni svojih djela.

..........................................

Ova predstava je u meni ostavila dubok trag. Tijekom predstave sam mogla povezati neke događaje sa stvarnim životom. Mislim da je strašno u kakvom svijetu živimo! Žalosno je što se danas takve stvari događaju i što se ja bojim kada idem prošetat s prijateljima.

...........................................

Moj dojam ove predstave je nekako nestvaran. Jednostavno ne mogu vjerovati u kojem nasilju živimo. Ne mogu vjerovati u kakvom okružju živimo, u tako nasilnom, crnom i tmurnom svijetu. Vaša zamisao ove predstave je savršena jer to nije predstava kao neke druge, koje govore o lijepom životu i državi, nego govori o stvarnosti. Govori o gradu u kojem živimo i što nas okružuje. Ne vjerujem da se nešto može riješiti šakama i tučnjavom.
Zahvaljujem onome koji je osmislio pjesmu i ne želim nikada više čuti zvukove tučnjave.
Moja iskrena sućut svim bližnjima od Luke Ritza.

 

Ne želim nikada više čuti one zvukove mlačenja! Zar se sve mora riješiti šakama? Grozno. Nisam mogla vjerovati koliko je mladih osoba ubijeno premlaćivanjem?! Ubiti ili pretući nekog nije zabava!

 

Predstava me jako potresla. Proživjela sam osjećaje svakog lika ponaosob. Nadam se da nešto tako strašno neće morati proživjeti još puno roditelja, prijatelja, braće... Predstava je pravi pogodak!

 

Ovu bi predstavu trebali vidjeti svi građani Republike Hrvatske. U ovom trenu osjećam silnu krivnju. Krivnju zbog svih onih koji ništa ne čine kako bi spriječili nasilje. Svi ovi mladi ljudi koji su umrli tuđom krivnjom, samo su statistika. Nažalost. Premalo se čini u obiteljima na prevenciji nasilja. Ova obitelj iz predstave je prototip onog čega smo svakodnevno svjesni. No, ne djelujemo da iste promijenimo. Još uvijek sam pod jakim dojmom nakon predstave.

 

Vaša sama zamisao o predstavi, vaša svijest o nasilju među mladima već je učinila mnogo u pokušaju da nasilje nestane. To već možete vidjeti na očima gledatelja – crvena su i mokra. U srcima ljudi te najprije mome srcu potaknuli ste veliko suosjećanje, snagu, pa i tugu. Sve što želim reći, već ste rekli izvedenom predstavom. Ali, tek toliko da znate, meni ste promijenili život!
Osjećaj koji je u meni je pun tuge i sjećanja. Sve te događaje koje smo mogli vidjeti u predstavi danas već smo vidjeli i upoznati smo s njima. Naravno da mi je bilo žao Luke i ostalih žrtava, ali nikada nisam do danas proživjela te nesreće. Tijekom cijele predstave kao i većina oko mene sam plakala. Mi bi trebali današnjoj djeci usaditi neke vrijednosti, ali do njih je nažalost teško doći. Nadam se da ste Vi uspjeli ovom predstavom nekako doprijeti do njih premda to neće biti dugotrajno.

 

Tko je izložen nasilju kod kuće, taj ga primjenjuje van nje!

 

Zašto se takvo što događa???
Mislim da bi se takvo nasilje trebalo prestat događat i da više ne bude svađe među drugima i nasilja, jer nasilje ne riješava ništa.
Moji osjećaji prema ovoj predstavi su pobudili jake i emotivne osjećaje, koje nikad prije nisam osjećala prema nekoj žrtvi nasilja.
Ne mrzim ljude što to rade već ih žalim jer su jadni što se tako ponašaju.

 

Osjećam takvu zgađenost! Kako netko može napraviti tako nešto! Kako mogu pretući nekog na smrt, a sutra se ponašati kao da je sve u redu! To je takav užas! Još uvijek me trnci prolaze, nekako me potreslo! Kad su nabrajali tko i kada je bio pretučen ili ubijen, strašno je da se to stvarno događa. Zar svi koji nam garantiraju sigurnost zapravo lažu? Stvarno živimo u poremećenom svijetu.

 

Mislim da se to ne bi trebalo više događati. I da nečiji stil glazbe i odjeće ne smije biti razlog ubojstva ni nasilja. Predstava me podsjetila na brata kojeg su prošle godine pretukli zato što sluša metal i zbog tog nasilja ima česte napadaje panike. Te osobe još nisu identificirane i to su napravili da bi bili frajeri, a ne znaju da su ugrozili njegov život i život ukućana.

 

Ovakvi događaji svim stranama nanose samo BOL.
Zašto smo rođeni i odrasli u svijetu u kojem ne smiješ glasno reći da si drukčiji?

 

Osjećam se tužno i potreseno. Kada sam čula prvi put za ubojstvo Luke Ritza nisam mogla zamisliti da bi netko tako nešto strašno napravio.
Ova predstava me potakla da ima i većih problema od ovih koji se događaju, kao na primjer ako se naljutim kada ne dobijem džeparac, a netko drugi ima i gore probleme kao recimo ovaj strašan događaj koji se dogodio. 

 

Ova predstava mi je bila jako lijepa i poučna! Ostavila je u meni duboki trag razočaranja zbog toga što ima toliko nasilja i još nerazriješenih slučajeva. Mene osobno puno živciraju obećanja naše vlasti. Ne trude se dovoljno... Mene je jako zaboljelo kada su čitali imena mladih koji su bez ikakvog razloga pretučeni. Nitko nije zaslužio da umre, pogotovo nasilnom smrću. Ljuta sam na one koji ubijaju mlade i stare. Željela bih da se poboljša naša vlast i da bar jednom svi zajedno učinimo nešto PROTIV NASILJA!
Osjećam se tužno i pomalo zabrinuto jer se bojim za svoj život, da ne bi netko u mračnoj ulici i mene smrtno pretukao. Mislim da ima mnogo nasilja među mladima i to bi se pod hitno trebalo rješiti i porazgovarati o tome sa njima. Ova predstava mi se svidjela ali mi je tužna i jako poučljiva i daje mi veliku zabrinutost.

 

Strah. Ljutnja. Osjećamo se jadno. Svakodnevno. Tužno. Nepravda. Grijeh. Lom. Vatra. Suze. Jad. Neizdrživo. Svi samo žele krasti i za****ti malo nas poštenih. Nažalost, ljubav više ne postoji. Sigurnost i dobrota su nestali. Ostaju samo strah i jad. Nada je umrla.

 

Ova predstava je u meni probudila osjećaj tuge, straha... Jer se takvo zlo može dogoditi i meni ili još gore, nekome tko je meni drag, možda najboljem prijatelju. Nitko nije reagirao kada se to dogodilo, što nije u redu. Predstava je odlična, no, možda netko nije obraćao pažnju, ili je, ali nije reagirao. Tuga i strah.

 

Moj brat ima 14, uskoro 15 godina. Svaki put kada ode do grada imam osjećaj nelagode i straha! Da mu se dogodi situacija u kojoj bi bio žrtva nasilja, tragala bih za nasilnicima do svog posljednjeg daha! A naše pravosuđe je SRAMOTA! Uzeti pravdu u svoje ruke!

 

Živcira me što su se neki smijali i ne shvaćaju bit, ponašaju se kao djeca. Ja ne mogu plakati, ali me iskreno potreslo. Dolazim iz Ogulina i mislim da bi svi mladi trebali vidjeti ovu predstavu i barem razmisliti što se može dogoditi kad se pijane budale počnu tući. Predstava je zbilja odlična i napokon nešto za mlade. Volim slušati ovakvu muziku i obožavam gledati mlade koji ovako izgledaju, koji se tako ponašaju i ne vidim razlog zašto neki ljudi odmah misle da su huligani.

 

Mislim da ovo što su napravili Luki stvarno nije u redu i mislim da bi se krivac trebao javiti za djelo koje je počinio. Osjećam se jako tužno. Ova predstava me jako dirnula. Hvala vam na tome!

 

Nikada oprostiti, nikada zaboraviti! Osjećam bol i potrebu za borbom. Bio si moj dobar prijatelj. svi smo bili uz tebe nakon toga. Nikada neću to zaboraviti. Trebao ti je netko pomoći, bili su prolaznici, ali ljudi u ovo vrijeme su očajni i samo misle na svoje dobro. Ne mare za nikoga oko njih. NIKADA neću zaboraviti tvoje posljedice i izraz lica! Bio si žrtva nasilja i tvoje ime je spomenuto u predstavi.

 

Ljubav protiv nasilja!!!! Prijateljstvo, obitelj, strah, nasilje, vjerno prijateljstvo, vjerna ljubav.

 

Velika tuga! Velika ljutnja! Nemoć da išta promijenim?! Ja kao učiteljica moram nešto moći učiniti. Zapravo, kad razmislim, činim ja puno... I kroz svoj predmet, no i izvan njega. Boli me činjenica da naše društvo ne „čini dovoljno“. Predstava i tema je Hrvatska u malom. No, dok god ima zelene boje (!) – ima nade! Ja sam optimist...

 

Bijes na one koji se ponašaju kao huligani bez roditelja. Strah da mene ne zaustave na ulici i da me ne pretuku na smrt zbog onoga što slušam. Ne želim nikada izgubiti prijatelja, ili bilo koga do koga mi je stalo, npr. do mog brata. Taj gubitak bi za mene značio kraj.

 

Meni je predstava predobra. U meni je probudila tugu. Stvarno mislim da nasilje nije u redu. Žalosno je što ljudi i dalje sude po izgledu. Mislim, dobro ako vam se netko lijepo ne oblači ili ima čudnu frizuru, ali ne treba ga zato pretući. OD KUD IDEJA? Ne znači da je čudan nego jedinstven. I hrabar jer se ne boji pokazati tko je!

 

Ljuta sam zbog budala koje ubijaju punkere i metalce bez razloga. Možda je razlog to što nisu navikli na drukčije ljude.

 

Ova predstava je ostavila dobar dojam na mene. Govori o nasilju među mladima, što je užasno. Govorili su u predstavi o nemaru policije. Nasilnici premlaćuju druge, nevine ljude, samo zbog oblačenja, muzike, frizure, iz dosade. Tim je ljudima dosadno u životu i ne znaju što da rade pa ugrožavaju tuđe živote.

 

Voljela bih da sam mogla to nekako spriječiti ili netko tko je bio blizu tog događaja. Mislim da je ova predstava utjecala na one koji bi to isto napravili. Predstava je savršena. Ne mogu vjerovati da to netko može učiniti.

 

Zašto se to moralo dogoditi? Zašto je svijet tako okrutan? Možemo bit sretni svi zajedno, a mi to ne želimo iskoristiti.

 

Svidjele su mi se pjesme. Pogotovo ona na kraju kada su pjevali svi glumci. I tko god da je scenarist, napravio je izvrstan posao jer je vrlo kreativno osmišljena predstava. I mislim da nakon ove predstave nitko od nas neće pribjeći nasilju ili ubiti jer smo vidjeli koju bol ona donosi obitelji ubijenih.

 

To bih mogla biti i ja, svi mi. Svi smo mi Luka Ritz.

 

Zbor na nebu. Oblaci. Prijatelji. Tuga. Suze. Krivnja. Pomoć. Zašto? Bol. Razočaranje. Borba. Što je moralno i ispravno?. Stihovi. Čemu sve to? Je li ispravno nekom nevinom oduzeti život zbog slušanja neke alternativne glazbe ili posebnog stila oblačenja?

 

Nakon odgledane predstave dojmovi mi se još nisu skroz smirili, ali imam neko mišljenje. Predstava mi se svidjela jer se bavi temom koju susrećemo u svakodnevnom životu. Na TV-u ili u okolini. Zanimljiva je i jer pokazuje „običan“ dan, a samo se u trenucima može shvatiti da se zapravo radio o danu kada se ide na sprovod prijatelju i susjedu. Sve pohvale za predstavu. Bilo bi bolje da ih je više takvih.

 

Potrošila sam 2 paketa maramica. Mislim da to sve govori. Odlična predstava, vrlo me rastužila. Zbog predstave sam shvatila da se to može i meni dogoditi. Može se dogoditi svakome. Nikada nisam poznavala nekoga kome se takvo što dogodilo, ali slučaj Luke Ritza na mene ima poseban utjecaj. Svaka čast glumcima i sve pohvale. Suosjećam s roditeljima i prijateljima.

 

Tuga zbog svega lošeg što se događa u današnjem svijetu. Razočaranost činjenicom da nam moderno društvo nije donijelo napredak nego i dalje vladaju primitivizam, netolerancija prema različitima, mržnja prema ljudima koji nas okružuju.

 

Ovo što se dogodilo je prestašno. Ovo je toliko uvjerljiva predstava, da smo ja i moje prijateljice plakale. Neznam što bih još rekla. Jako mi je žao obitelji tog dječaka. Svaka čast na predstavi... Jako mi je drago što sam je pogledala. I nije mi žao ni kune kaj sam dala za ovu predstavu.

 

U meni ova predstava pobuđuje tugu prema Luki Ritzu koji je premlaćen iznenada, a nije bio kriv. Nadam se da će takve stvari, poput premlaćivanja, zauvijek prestati, jer su neki stradali ni krivi ni dužni. STOP nasilju!

 

Bijes, revolt, tuga, razočaranje. Osvještenost o zlobi ljudi oko sebe. Suosjećanje. Ovo može biti bilo tko od nas!!! Svaka od ovih žrtava može biti spašena!

 

Predstava mi se svidjela jer uči ljude da svijet i nije tako savršen, lijep i dobar kako su nam objašnjavali kad smo bili mali. Prikazan je stvarni svijet, a ne neka bajka.

 

Predstava mi se jako svidjela jer je poučna. Pokazuje nam kako danas mladi izgube život bez nekog razloga i kako se okolina nosi sa time! P.S. Pohvala glumcima.

 

Ova predstava u meni budi osjećaje tuge, straha i ljutnje. Stop nasilju, sloboda raznolikosti!

 

Predstava je u meni probudila tugu jer nitko ne poduzima ništa kako bi maloljetnici bili sigurni dok se u bilo koje doba dana vraćaju kući. Svakom od nas bi se moglo dogoditi ono što se dogodilo dječaku u predstavi. Zašto nitko ne poduzme nešto oko sigurnosti maloljetnika na ulici?! Mi bi dok hodamo ulicom trebali biti sigurni! Ovo što pokazuje predstava je čisti dokaz kako nitko ništa ne poduzima i kako ima sve više obitelji koje gube svoju djecu! Ovo je tužno!

 

Mislim da mi je ova predstava otvorila oči. Prije sam čula za Luku Ritza i to me potreslo, ali danas sam to doživjela i bilo je strašno. Luki i ostalim žrtvama nasilja je bilo puno gore. Nadam se da to neću doživjeti. Misim da treba postojati puno više organizacija i predstava poput ove koje bi ljudima predočile što se uistinu događa, jer se to stvarno može dogoditi i u našoj ulici, a onda nam sigurno više neće biti svejedno. Bijesna sam što se ovakvi slučajevi događaju. Napadati nekoga zbog odabira glazbe ili načina odijevanja je suludo.

 

Meni se ova predstava jako svidjela. Ova predstava je bila jako tužna, pogotovo zato što neznam kako bih se ja osjećao da sam na mjestu Lukinih roditelja. Nesretni Luka živio je u našem kvartu, Dugavama i živio je preko puta moje zgrade. U jednom dijelu pogodio me dio u kojem su spomenuli „zamisli kako bi tebi bilo da ti najbolji prijatelj umre!“ Jučer sam se baš posvađao s najboljom prijateljicom koju jako volim. Neznam kako bi mi bilo da ona ili ja sutra umremo, a nismo se pomirili niti čuli telefonom kao i inače. Sve u svemu, predstava je super!

 

Tužan sam. Taj dječak je živio u našem kvartu, možda sam prošao pokraj njega. Tužan sam jer mogu zamisliti nekog od svojih prijatelja na njegovom mjestu. Mogu još i sada vidjeti osmrtnicu koja se pojavila na našoj školi i zamisliti nekog od svojih prijatelja na toj slici. Ne bih se mogao zamisliti ispred roditelja svojih prijatelja. Možda je on otišao na bolje mjesto, jer kakvo je to mjesto gdje tuku ljude zbog toga što im se ne sviđa njihova frizura? Kakvo je to mjesto gdje ljudi tuku druge bez razloga?

 

Ja sam užasnuta i neznam... tužna i plakala sam i ne želim da se to više događa... Nemojte se tući. Možda ćete sutra tako i vi biti pretučeni...

 

Meni je najgori bio političar. On je cijelo vrijeme govorio, a nije ništa rekao. O nasilju se priča ali se ništa ne poduzima.

 

Ova me predstava potresla. Bijasna sam i tužna. Bijes izazvan nasiljem oko mene, tuga događajem poput onog koji se dogodio Luki Ritzu. Svjesna sam što se događa, ali mi nije jasno zašto? Vjerujem da se ovakvo stanje može promjeniti. Ponekad poželim pobjeći od nasilja, ali to bi bio kukavičluk. Sjetim se onog što se dogodilo Luki Ritzu i ponovno osjetim bijes. Ovoga puta taj me bijes tjera da se borim protiv nasilja.

 

Ova predstava je ostavila snažan dojam na mene. Potaknula me je na razmišljanje. Stvarno je istina da se o nasilju ne razgovara baš puno. Svi znamo da je nasilje sve češća pojava u životu mladih. Svi znamo da se to događa, ali nitko nezna kako to spriječiti. Ja ne razumijem zašto se mladi tuku, što time dobivaju? Misle da su bolji i cool? E, pa ja mislim baš suprotno. Čini se da njih to usrećuje i da su nesretni i tužni ako to ne rade. Predstava me je užasno rastužila i ljuta sam i bijesna. Zašto se nasilje ne sprečava? Nešto se treba poduzeti oko toga.

 

Meni se ova predstava svidjela. Sviđa mi se zato što potiče na razmišljanje o nasilju nad mladima. Nakon predstave nije mi bilo svejedno što se događa u mom gradu. Drago mi je da se netko sjetio napraviti predstavu na tu temu. Glumci su se stvarno uživjeli i jako su originalni. Mislim da stvarno nije potrebno nasilje nad mladima. Uživala sam u predstavi.

 

Priča me jako pogodila, rastužila me i razljutila koliko zapravo mladi nemaju kontrole i koliko ima tog fizičkog zlostavljanja! Ja mislim da policija i sudovi ne rade svoj posao, te da su kazne za maloljetničko zlostavljanje preniske! P.S. Dobra je muzika!

 

Predstava me rastužila i razljutila jer je netko morao umrijeti da bi se nešto poduzelo.

 

Ova predstava mi je jako tužna i mislim da šalje dobru pouku, a ta je da uvijek rokeri, metalci ili pankeri dobiju batine samo zbog njihovog oblačenja ili zbog njihove muzike. Žalosno je to što živimo u svijetu gdje se svakodnevno moramo čuvati dok  hodamo po ulici. I najtužnije od svega mi je to što je toliko mladih ubijeno i/ili pretučeno.

 

Možda smo im mogli pomoći! Nitko ih više ne može vratiti... Naš život je jedna velika pozornica a mi smo samo glumci... Neki glavni a neki sporedni.

 

Koliko srce boli sada, sigurno nije ni u pola boljelo kao onoga dana sve ljude bliske osobi koja je izgubila život. Ali ipak boli. Neka nas ova bol tjera naprijed i neka nas pokrene! Luka, hvala ti!

 

Osjećaj samoće i nepovjerenja u medije i institucije. Osjećaj da samo prijateljima možemo vjerovati.

 

Tužna sam i cijelu sam predstavu preplakala, dio predstave sam čak osjećala ljutnju, bijes, ogorčenost. On je bio dijete isto kao i mi, njegov život je završio jer je imao drukčije mišljenje od drugih. Hoće li i moj život uskoro završiti zato što ne pijem, ne pušim, ne drogiram se, ne markiram, volim školu, obitelj i prijatelje? Moram li se već od sada bojati za svoj život samo zato što razmišljam i što se osjećam drugačije od drugih. Zašto se svi boje svoje posebnosti? Pa po njima se razlikujemo. Država nam je u groznom stanju, predsjednika čuva 100 osobnih čuvara, policija, vojska... Zašto barem 10 od tih 100 ne postave da dežuraju po ulicama, pred klubovima gdje zalaze mladi...?
Ne razumijem povod nasilja. U ovoj predstavi mogli smo vidjeti kako je nasilnik nasilje viđao i kod kuće. Ti ljudi trebaju pomoć jer ne znaju svoje emocije izreći na pravi način. Trebamo više strpljenja. Na svijetu ima bezbroj lijepih stvari, samo ih treba pronaći.

 

Čudno je to kako je malo potrebno da se dogodi nešto loše dok za dobra djela ipak treba malo više. Današnje vijesti su prepune takvih događaja pa se ne treba ni čuditi što se to sve događa u Hrvatskoj zadnjih godina. Manje priče, više akcije. Da se prije počelo razmišljati o prevenciji, danas bi možda živjeli u miroljubljivoj i nenasilnoj zemlji.

 

Predstava me pogodila. Iako nisam nikog do sad izgubila, jako me pogodilo. Bojim se kako ću se osjećati kad izgubim nekoga tko mi jako znači, a kamoli da je ta osoba brutalno pretučena od svojih vršnjaka. Znam otprije za Luku Ritza i još neke pretučene dječake i djevojčice mojih godina. Najviše me pogodio trenutak kada su svi stali na kutije i izgovarali samo neka imena pretučene djece.

 

Ova je predstava u meni izazvala tugu, ali pomalo i bijes. Jako je dirljiva i poučna jer govori o problemu svakodnevnice. Slažem se sa dijelom predstave koji kaže da je kriv preblagi zakon koji obećava ali ne rješava problem. Također se slažem da sve kreće od obitelji. Oni mladi koji su nasilni zapravo rade ono što su naučili kod kuće. Kao što je u ovoj priči to napravio dječak koji je ubio Luku. On je učinio ono što je vidio svakog dana kod kuće. Ali jedan od tih udaraca bio je koban.

 

Jako me  se dojmila ova predstava. U meni je izazvala pravu navalu emocija. Poput katarze u grčkim tragedijama. Kada smo osobi do sebe trebali reći jednu riječ, ja sam izgovorila država! Ljuti me to što naše institucije i državne službe, ali i obični mali ljudi, zatvaraju oči pred nečim ovakvim. Najviše me se dojmio dio predstave u kojoj su svi bili spremni na revoluciju, na prosvjede i promjene. Predstava je veoma poučna i potiče na rad i razmišljanje! Pohvala svima!

 

Ova predstava potakla me na razmišljanje. Shvatila sam da nasilje ne ostavlja posljedice samo na onoga tko je napastovan, nad kim je izvršeno nasilje, već i na sve njegove bližnje. Jako me dirnula tuga roditelja, bijes prijatelja i razočaranje roditelja nasilnika.

 

Ponekad poželim nestat i biti samo u svojem svijetu gdje mogu biti sama i plakati sa jednom osobom koja je prošle godine poginula u prometnoj nesreći zbog budale. Jedne pijane budale koja nije pazila na druge. Ni kriva ni dužna poginula je baš ona, a ostalim trima osobama nije bilo ništa. Ova predstava me potaknula na plač, tugu i bol koju do sad nisam osjećala. Voljela bih kada ne bi bilo nasilja, ali znam da je to nemoguće. Jer svijet i ljudi su previše pokvareni da bi živjeli u normalnom i mirnom svijetu.

Mislim da je predstava bila poučna i da nas je sve potaknula na razmišljanje. Ova predstava nam možda pomogne da shvatimo da šutnja nije zlato.

 

Mislim da bi nas ova predstava trebala potaknuti na dublje razmišljanje. Mislim da bi trebali puno više pažnje posvećivati onome što se događa oko nas, a ne biti sebični i misliti samo na sebe, jer i mi smo djeca koja žive u „bolesnom“ svijetu i uvijek možemo biti žrtva tog svijeta.

 

Osjećam ljutnju, tugu, bijes!!! Prijateljstvo a ne nasilje. Stop nasilju! Žao mi je onih koji su stradali. Razmisli prije nego nekoga udariš!

 

Nakon ove predstave mogla bih reći da se osjećam tužno, zabrinuto i ljuto u isto vrijeme. Imam malog brata, jako me strah za njega. Ne želim da upadne u krivo društvo. Smatram da nasilje dolazi iz obitelji, kao što smo vidjeli u predstavi. Moja obitelj je super ali ipak je tu uvijek društvo. Strah me! Ali mi je drago da je netko napokon progovorio o tome.

 

Smatram da je ova predstava prikazala stvarno stanje u društvu. Ali isto tako, kako i predstava sama prikazuje, o tome se šuti. I ja sama često zatvaram oči pred ovakvim i sličnim stvarima kada ih vidim na TV-u, internetu ili pročitam u novinama. Smatram kako bi cijelo društvo trebalo poraditi na tome da se o ovakvim stvarima priča i da se ne zatvaraju oči kad se susretnemo s nečim ovakvim. Smatram da bi se trebalo slušati što mladi govore, jer su oni još uvijek neiskvarena i iskrena „djeca“ i imaju hrabrosti reći istinu, dok još uvijek nisu učli u kolotečinu društva i stekli naviku šutnje i prešućivanja bilo čega o čemu misle da ne trebaju oni razglabati, a naročito ovakvih stvari.

 

Pokrenut je svaki osjećaj u momtijelu. Definitivno bi trebalo biti više predstava koje se bave problemom nasilja među mladima. Kukavičluk i strah su toliko strašno prisutni u Hrvatskoj, štoviše, rekla bih da nas društvo uči tome, a to je ono što treba mijenjati. Akcija, pokret, lijepa riječ, dobra djela ono su što je potrebno kako bi se tek nešto počelo mijenjati. Strašno sam tužna i ogorčena, ali istovremeno i optimistična da će ipak biti bolje, da će mladi ustati i pokrenuti se. Mislim kako to već počinje. Neki kroz svoj faks, netko kroz volontiranje, netko kroz riječi.

 

Predstava je izuzetno potresna i zanimljivo je razrađena iz aspekta „svih uključenih“. Plakala sam u nekoliko navrata.
Jučer su donešene nepravomoćne presude koje su uistinu poražavajuće, kako za državu (i zakon) općenito tako i za sve nas koji tu živimo.
Mišljenja sam da odgoj potječe iz obitelji, prvenstveno u najranijoj dobi, no neki roditelji kao da nemaju vremena (a ni volje!!!) za svoju djecu. To će biti još i gore, jer roditelji sve više i više rade, a djeca su sve više prepuštena sami sebi i ulici. No, ipak smatram da je ključan obiteljski odgoj do 7. godine života. Da su sudstvo, policija i ostali odgovorni „zakazali“ to je sigurno – kako u početku same istrage  tako i tijekom suđenja.
Ono najosobnije, što se mene tiče, je pitanje koje postavljam sama sebi, a to je da li bi i kako reagirala na mjestu „svjedoka“. Ne mogu sa sigurnošću reći, nakon ovakvih stvari, jednostavno bi me bilo strah pomaknuti se. Nemojte me krivo shvatiti...

 

Predstava vrlo realno prikazuje stvarnost te cjelokupno stanje države u kojoj živimo. Obuhvaćeni su aspekti pravnog sustava koji definitivno ne funkcioniraju i zbog toga je vrlo teško „popraviti“ odnose među mladima koji se odnose na nasilje (bilo fizičko, bilo psihičko). Policija ne radi svoj posao kako treba, ljudi se boje, a pojedinci nas „tuku“.

Predstava me rastužila, inače nisam razmišljala o tome, ali sada mislim da zapravo ti ljudi koji su to učinili niti ne shvaćaju što se zapravo dogodilo. Ti bi ljudi sada trebali imati Luku na savjesti. Ali to nije jedini slučaj, znači, u takvoj zemlji mi živimo. A predstava je bila odlična. Mislim da su se svi stvarno potrudili i uspjelo im je.

 

Predstava me se dojmila. Čak sam u jednom trenutku i zaplakala. Trenutno u sebi osjećam neopisivu tugu i motivaciju da promijenim nešto. Scene iz predstave su mi pred očima. Željela bih da na svijetu nema nasilja.

Nemoćna sam. Sjedim u publici i gledam predstavu. Plačem je je sve to stvarno i nije samo predstava koju pogledam i zaboravim. Ova predstava se događa i u stvarnosti! A što ja mogu? Što drugi mogu? Ovom djećaku su mogli pomoći, a nisu! Bojali su se. Njihov strah ih je koštao života. Kasnije su se svi osjećali krivima. Neka su! No, ono što se dogodilo ne možemo vratiti već učiti na pogreškama i ubuduće ne ponavljati te iste pogreške već nekome pomoći i spasiti život tako da se sjetimo: „Ovo se već dogodilo. Ne želim, neći i ne mogu dopustiti da se opet dogodi!“

 

Luka! Jedan mladi život se ugasio. Zbog nečije zabave ili užitka? Užas, bijes, ovo izaziva najveću ljutnju u meni. Zar netko tko je bio dobar zaslužuje da ga snađe nešto ovakvo. Naravno da ne. Ali zašto se onda ništa ne poduzima?!
Iz dana u dan slušamo ovakve vijesti. Mogla bih plakati do besvijesti, ali zar će to oživjeti Luku?

 

Nasilje bi trebalo sprječiti jer ugrožava živote mladih i nevinih ljudi jer su „drukčiji“. Nasilje ostavlja ožiljke i na površini i iznutra. U ovom slučaju Luka Ritz preminuo je zbog različite frizure i odjeće što smatram da nije pošteno.

 

Ja sam ostala pod izuzetnim dojmom nakon ove prestave, iako baš i nisam to očekivala. Naravno, navelo me na razmišljanje, ali ne prvi puta o svemu tome, tj, nasilju među mladima. Nemogu ni pojmiti što mora nekome biti u glavi da je sposoban ubiti svoga kolegu, prijatelja, susjeda ili slično. Kad čujem nešto slično, ostavi me bez riječi, a posebno ovako, kada mi je takvo što predočeno direktno u ovoj predstavi.
Osjećam se frustrirano, tužno, ljuto, bijesno, razočarano i to sam razočarana u ljude, ali i svjesna kako je teško da ja išta mogu učiniti i popraviti, a voljela bih.

 

Ljutnja zbog proklete nepravde koja je cijelo vrijeme prisutna među nama! Na jedan emotivan način sam doživjela ovu predstavu jer sam i sama vidjela da bi se to moglo dogoditi i mojim prijateljima i meni! Bilo tko od nas ovdje prisutnih bi mogao biti Luka Ritz! Nažalost, to je postala surova Hrvatska stvarnost! Sramota!

 

Poricanje. Ako ne pričam o tome, to se nije dogodilo. Krive su škole. Za koga? Za život! Imam pravo imati dugu kosu, oblačiti se kako želim, slušati glazbu koju hoću, hodati gradom bez STRAHA.

 

Osjećam se tužno zato što ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti tako skloni nasilju. Na neki način sam i ljuta zato što su mnogi vidjeli taj čin a nitko nije ništa poduzeo.

 

Žao mi je što moji vršnjaci mogu nekog ubiti i da ih nije briga za druge. Tužna sam, plače mi se. Ne želim i ja biti žrtva maloljetničkog nasilja. Želim se osjećati sigurno. Ne želim da takva postane moja ulica. Ne želim da takvi postanu moji prijatelji.

 

Vrlo poučno i zabavno. Svidjelo mi se a ujedno i zgrozilo na kraju kad sam čuo koliko nasilja ima oko nas.

 

Odgovorni trebaju snositi posljedice. Nepravda u meni izaziva bijes, gorčinu, ljutnju. Zašto dolazi do nasilja u obiteljima, u društvu, u cijelom svijetu? Ne razumijem jer nisam nasilje nikada doživjela, a ni osjetila na vlastitoj koži? Zašto ne živimo svoje živote, zašto se ne trudimo biti bolji, pomoći drugima? Ne... naša odvratna narav, za koju neznam otkud dolazi, nam to ne dopušta. Ako ne možemo uživati u vlastitom životu, ne moramo uništavati tuđe. Probudi se svijete!

 

Što je u meni probudila predstava? More suza, bol, tugu, sjetu. Suze teku i dok ovo pištem kao i za vrijeme predstave. Gledajući snagu Lukine prijateljice shvatila sam što znači prijateljtvo. Luka nije među nama, a ona ga voli više no išta, a to i dokazuje svojim djelima. Svi se mi nadamo da će upravo ovakva situacija nas zaobići, ali... uvijek postoji ali. Mjesta za patnju i bol uvijek će biti, a to je nažalosnije. Ovo je jedan od emotivnijih trenutaka u životu ako ne i prvi. Sjetila sam se svojih nadražih i molim Boga da ne moram pretrpjeti bol. Iako su oni ovo glumili, naučili su me kako živjeti prijateljstvo.

Početak na kojem ženska osoba govori o nasilju. Luka Ritz je jedan od mnogih mladih osoba koje je snašla kobna nezgoda. Nasilju uvelike pridonose roditelji i okolina (tj. društvo u kojem se nalazite). Mladež svakim danom sve više biva agresivnija i nasilnija. Dojimla me se zapravo cijela predstava i ono o čemu likovi govore i to govore sa osjećajima. Stop nasilju! Upoznaj bolju stranu svijeta.

 

U meni je nastala tuga, bol i žaljenje prema samim žrtvama i samim nama – jer svi smo žrtve. Najviše emocija u meni je izazvalo zajedničko pjevanje glumaca na kraju. Sve to, događaji i riječi pjesme, su izazvali emocije u meni. Također se pokazalo da su mogli pomoći dječaku, ali nisu. Poslije im je bilo žao, ali to je trenutak slabosti. Ipak, zapitajmo se, svatko od nas može biti žrtva i zašto ne pomoći?

 

Jako mi je žao jer se meni slična situacija dogodila u mom životu. Naime, tata mi je umro pretrošlo ljeto. I našla sam svoju priču u ovoj predstavi. Pogotovo na dijelu gdje su svi likovi stali na crnu kutiju i jedan od likova je svima izjavljivao iskrenu sućut.

 

Svi smo mi Luka Ritz. Trebalo bi educirati roditelje, jer djeca uče od njih. I u ovoj državi znaju da neće odgovarati za učinjeno djelo  po težini kaznenog djela.

 

Mislim da je predstava dobra te da prikazuje pravu situaciju u zemlji. Također, mislim da je danas nemoguće biti drugačiji a da te ne pretuku. Političare bi trebalo maknuti s njihovih mjesta jer ne poduzimaju ništa u vezi s nasiljem. Ako tako nastavimo sva će se mladež poubijati i više neće biti djece.

 

Ja sam nakon ove predstave ljuta, tužna... Upravo smo u ovoj predstavi vidjeli što se događa, možda baš u našoj blizini. Trebamo pomoći takvim osobama i trebamo ih ohravrivati. Suosjećam s njima jer to mogu biti ja ili moji prijatelji.

 

Nakon ove predstave osjećam se jako tužno, jer se to moglo dogoditi i meni ili mome najboljem prijatelju i suosjećam sa svim tim događajima koji su se dogodili zbog bezveznih razloga kao što su npr. stil oblačenja ili boja kose.

 

Stop nasilju! Predstava je prikazana točno onako kako je i bilo u stvarnosti... Policija nije mrdnula da bi nešto učinila i tako će se to ponoviti i drugi put.

 

Fakat nije dobro kaj mladi danas rade, tuku se, vrijeđaju itd. Mislim da bi trebali biti bolji. Predstava je fakat predobra i nakon nje svi trebamo razmisliti o nasilju među mladima.

 

Ova predstava me potaknula na razmišljanje o maloljetničkom nasilju. Osjećaj koji se stvorio u meni je ljutnja i bijes. Najviše me ljute roditelji maloljetnog dječaka koji je pretukao svog prijatelja. Razlog tom ponašanju maloljetnog delikventa je obitelj jer je on stalno gledao kako mu otac tuče majku. Smatram da su roditelji krivi za to jer nisu dali uzoran primjer svojoj djeci. A i država jer ne poduzima mjere koje su potrebne. I ljuti me što živimo u takvom okruženju gdje su nasilja praktički dopuštena i nikog se za to ne optužuje i to je žalosno!

 

Tuga... Pa dobro čemu to sve? Zbog toga što smo na neki način različiti, zbog toga što se ističemo, zbog toga što smo znači praktički manje vrijedni? Svi imamo pravo na život, onda se nađe par frustriranih ljudi koji te „zaskoče“ i uase život. Suludo ali istinito... Rocker, punker, reper... SVI IMAMO ISTA PRAVA! Ja sam živo biće, ja sam čovjek, ja želim živjeti po svome bez straha! I još nešto, slažem se da policija ne radi svoj posao! Zatvara klince s jednim jointom. Prestrašno.

 

Cijelo vrijeme sam svjesna toga da se ovakve stvari događaju oko mene, međutim, ja sam se nikad nisam našla u takvoj situaciji, a ova predstava me na trenutak stavila na to mjesto. Iako nije bilo prikaza samog zločina, ja sam osjećala kao da sam tamo i postavila sam si pitanje: Što bih ja učinila da vidim takav zločin? Neznam, stvarno neznam. Najgore od svega je to što mislim da ne bih napravila ništa.

 

Svatko mora promijeniti sebe kako bi došlo do promjene kolektivne svijesti.

 

O Bože, puno toga se nakupilo tokom ove predstave. Hrpa emocija proželo mi je tijelo. Trnci su mi neprestano prolazili kroz tijelo... Osjećaj je stvarno nezamisliv, kratak, ali ostavlja snažan dojam. Prizor bacanja stolaca, stolova, trganje papira najviše me se dojmio jer se i ja ponekad tako osjećam. Nisam žrtva nasilja, ali mi s vremenom dođe da iskočim iz svoje kože. Drugačija sam, furam svoj stil i ne sramim se toga. Umjetnica sam i zbog toga sam često neshvaćemoa. No, snažna sam i briga me što drugi misle o meni! Ako sam drugačija nisam luda. Slušam sumnjivu glazbu ali nisam luda! Predstava je savršena, totalno sam se pronašla u njoj!

 

Tijekom predstave osjećama sam izrazitu ljutnju zbog šutnje građana koji vide ali ne reagiraju na nasilje. Da se jave, otvoreno pričaju o negativnim događanjima, možda bi se i smanjila stopa nasilja, vandalizma i slično. Zamislite npr. da ste vidjeli kako premlaćuju Luku i raspoznali huligane, biste li pomogli, okrenuli leđa i otišli? Razmislite koliki utjecaj na društvo možete imati. Ti zločinci mogu ponoviti isto krivično djelo i samo nastaviti svoje nehumano djelovanje. Ne šutite!

 

Osjećam se jako tužno,
ono što se Luki dogodilo je ružno!

Svijetom vlada zlo,
pitam se hoćemo li ikad promijeniti to?

Tijekom predstave osjetima sam strah,
par puta mi je zastao dah!

Nadam se da će nam jednom biti bolje,
da će svijetom hodati samo ljudi dobre volje!

 



   

  





www.savjetovaliste.hr