Ponosan sam što sam član HRD BiOS-a, a o tome zgoda o prijelazu sa 24. na 25. lipnja 2023. govori zašto. Naime, tijekom studijskog putovanja koje smo započeli 19. lipnja u jutarnjim satima u Zagrebu, te se uputili za Ljubljanu, pa u Padovu, Milano, Torino i Veronu, a „tkala“ se mreža ljubavi i međusobno podrške, što smatramo najjačom snagom našeg Društva i djelovanja. Predviđen povratak u Zagreb bio je 24.06. u 21 sat, te je kolegica Silvia kupila kartu za autobus Zagreb-Dubrovnik za 22:30. Ipak, već u jutarnjim satima kada krećemo iz Torina u 9:30, vozač Vlado Mravinac, izriče sumnju da možemo doći do Zagreba do 22:00, jer su vozači obvezatni praviti pauze od 3 sata, ili pak i manje pauze, uz tu jednu veliku. Tako krećemo za Veronu gdje dolazimo u 13:55, i stanka za vozača traje 3 sata. Dogovaramo se doći na vrijeme svi iz grupe, što i biva tako. Ovaj puta vozač ne čeka nas, nego mi njega – i to se može dogoditi. Krećemo u 17:00 sati prema Rijeci, no na putu prema Rijeci, u Sloveniji (Kozina) ostavljamo našu dragu Saru gdje je čeka njezin njoj još draži suprug Drago, kojega i ne vidimo, jer nam je pogled usmjeren na Zagreb i želju doći, sada već na zadnji autobus za Dubrovnik, naime onaj u 23:55. Ostavljamo Saru i idemo prema Rijeci. Riječki suosjećajni val naših dragih kolegica i kolega pristaje otvoriti nova vrata nade, u dogovoru s vozačem Vladom, ostavivši naše drage prijatelje iz Rijeke na Vratima Jadrana. Nitko ne ide na wc iz busa. Zar je moguće? Krećemo prema Zagrebu, te usprkos naletima vjetra držimo se na kotačima, pomalo usporenim, za autocestu i nastavljamo za Zagreb. Nada je tu, a Silvia kupuje on-line kartu za željeni autobus. Odbrojavamo i kalkuliramo minute hoćemo li stići do Zagreba do 23:55, te se hrvamo s mislima u sebi, hoćemo li stići. Branko zapričava vozača Vladu i održava „stanje humora“ u busu. Anita zove supruga Hrvoja koji odlazi prije na autobusni i moli vozača autobusa da naša Silvia sačeka na Lučkom, autobus. Ova molba ipak nije uslišana. Silvia planira kakvu će pidžamu upotrijebiti u Zagrebu. No, sjetismo se tada trenutka kada su naši Riječani 19.06., u ponedjeljak, kasnili u polasku 20 minuta iz Rijeke s autobusom, te se ponadasmo da će možda i ovaj puta autobus barem pet minuta zakasniti. Prolazimo Lučko, s osjećajem razočaranja i mislima „zar nije bilo moguće“. Napeti smo, zazivamo pomoć sv. Antuna, sv. Leopolda, Sv. Dominika Savia, sv. Ivan Bosca i ostalih svetaca, svjesni da je Gospodin s nama, i vozimo prema kolodvoru. Vozač Vlado „shematski“ predviđa gdje bi se autobusi mogli sresti. Gledamo prema semaforu u 23:55, s lijeve strane skulptura Franje Tuđmana, na križanju Vukovarske i ulice Hrvatske bratske zajednice. Tri Ivane danas slave imendan, a jedna od njih 25.06. će slaviti rođendan, naime Ivana S. Pa važan je i cijelom narodu 25.06. i nadamo se da će ga Silvia dočekati u Dubrovniku. Denis iz Rijeke šalje poruku i pita jesmo stigli. Što mu reći? Razgovaramo i kažem mu neka sačeka. Lijepo što zove. Misle ti Riječani na nas, a i da oni znaju da nisu zabadava otvorili vrata nade na Vratima Jadrana. Juri kapetan Vlado za volanom, pitajući koliko je sati (i sada mi još nije jasno jer ispred sebe desno od volana ima velika crvena slova) i vidimo kako se ugomiljao iz Držićeve u Vukovarsku traženi autobus. Sreli smo se u Vukovarskoj, u ponoć. Dva autobusa, suprotivih smjerova. Ako smo na Vukovarskoj, uz proviđanje našeg Gospodina, po mnogim svecima koje nosimo u mislima, moramo pobijediti. Okršaj vozača se događa. Ovaj puta kapetan za volanom Vlado ne žuri nego skreće lijevo u Strojarsku i gledamo desno prema željenom autobusu. Rađaju se misli, riječi, Vlado staje na cesti, otvara nova vrate nade u Vukovarskoj. Ivana, svečarica, izlijeće u svom rođendanskom danu i daru za druge u 00:00 iz busa i trči zajedno s Martinom prema traženom autobusu, mašući zajedno vozaču da stane. Drugačije sada razumijem „instinkt“ žene i ljubavi za druge. Otvara se i novi prozor razumijevanja „onih“ drugih žena što prije cca. 2000 godina tračaše zbog Ljubavi. I naše dvije trčaše zbog ljubavi, i otvoriše se vrata za koja smo mislili da su zatvorena. Pali se svjetlo desnog žmigavca, traženog autobusa, otvaraju se vrata. Silvia izlazi iz busa i trči i ona sada prema autobus. Kapetan Vlado otvara bunker autobusa i uzimamo torbu i nosimo prema traženom autobusu. Vozači traženog autobusa pristaju da se na Vukovarskoj, 25.06.2023. u 00:01, Silvia ukrca. Vozač Dj-Line i vozač traženog autobusa izmjenjuju „šoferske“ pozdrave. Imaju ti šoferi svoj svijet razumijevanja. Siliva piše u grupu „Ovo je filmski bilo“. Izmjenjuju se poruke u Viber grupi: Predivno iskustvo, predivni ljudi ❤ Ovo ostaje za cijeli život 😊😊 i slične. Mašemo Silviji s osjećajem ponosa i zadovoljstva. Ah, kakav završetak. Istkalo se vrijeme ljubavi, zajedničkog dijeljenja i povezanosti. Znamo, i da je ostala u Zagrebu, Silvia je već imala smještaj kod Martine, no ovako je vraćajući se za Dubrovnik, mogla već 25.06. biti sa svojim suprugom i njihovih četvero M. Ujutro u 10:22 piše Silvia iz Dubrovnika: Stigla i posljednja ovčica🥰. Evo zašto smo ponosni članovi HRD BiOS-a. Neka nas Gospodin po svojoj Riječi podrži. Danijela, Martina i Anita ostaju u Zg, a vozač Vlado, Suzana, Elizabeta, Ivana i Josip krenuše prema istoku grada Zagreba, zajedno s Brankom koji nosi nadu Nadici. Na Tifonu se pozdravljamo svi skupa i svatko krenu svojim putem. Mirna nam je duša. Vidimo se ponovno.