Priredila: Danijela De Micheli Vitturi, dr. med., specijalist obiteljske medicine

“O tempora, o mores”, dobra stara latinska izreka s nostalgičnim prizvukom o dobrim starim vremenima. Starije osobe sjećanje vraća u mladost kada su bili prilagodljivi i puni snage. Vremena možda i nisu bila bolja, ali oni su bili vitalniji i mlađi. Nadodam li onu “Honores mutant mores” (“Vremena mijenjaju običaje”), jasno je da s vremenom ne starimo samo mi nego i običaji. Zadržati životni stil, održavati uhodani ritam i smjernice zdravog života u novom vremenu nije lako, niti je ikada bilo. Uz prolazne, postoje i neprolazne vrijednosti, ne samo za pojedinca već i za čovječanstvo. 

Bonton i pravila lijepog ponašanja bila su sastavni dio odgoja i ono bez čega se nije istupalo na javnu scenu. Kaže se za neke da nemaju kućnog odgoja i da sve dolazi iz obitelji. Je li ta jadna, toliko prozvana obitelj, kriva baš za sve?! Što je s djecom koja ne odrastu u obitelji? Tko njih odgaja i tko je odgovoran za njihovo ponašanje? Ni obitelj nije svemoguća. Neprimjerena ponašanja događaju se i u obiteljima koje odgovorno žive svoj roditeljski poziv. Premda važan čimbenik, obitelj nije jedini odgovorni subjekt u odgoju, pogotovo adolescenata i djece, u dobi kada je odvajanje od obitelji i utjecaj društva i prijatelja neophodan za oblikovanje zrele osobe. Da bi se naučilo svirati violinu treba prvo savladati držanje violine i gudala. U početku je to mučno, bolno, dosadno i teško. Violinist kada svira više i ne razmišlja o držanju violine. Gledajući virtuoza kako s lakoćom svira, zapaža se da je violina postala dio njega. Tako je i s prvim koracima, s prvim riječima, s prvim napisanim slovima. Bez muke nema nauke ni životnog uspjeha. “Per aspera ad astra”. (“Kroz trnje do zvijezda”). To je poznato ne samo uspješnom sportašu već i svakom tko je pokušao nešto naučiti, pa bila to i obična pjesmica. Uči li se odgajati ili je to naravni hod koji se samo dorađuje, pitanje je za svakog pojedinca – da se zamisli i ispita u svojoj ulozi odgajatelja ili odgajane osobe. Roditeljima brojne djece, pedagozima i učiteljima poznato je da postoje manje i više neposlušna djeca. Što više lomili neposlušnog, više ćemo se i sami slomiti. Važno je osluškivanje i pronalaženje pravog razloga za prkos. “Pronaći ono najbolje u djetetu i to razvijati”, poručio je veliki Mahatma Gandi. Pravila lijepog ponašanja uzimaju u obzir drugoga, tako da ga se uvaži, sasluša i ne vrijeđa zbog njegove originalne osobnosti. Kulturan čovjek je onaj koji je u stanju trpjeti onog koji to nije. Naučila sam to u Splitu, na tečaju za hostese za Mediteranske igre 1979., od predavača pravila lijepog ponašanja ili bontona. O uspješnosti odgoja govore i djela svjetskih klasika, poput Pigmeliona Bernarda Shawa.

Ono što se može naučiti u obitelji nije dostatno za život. To je kao dobra podloga, dobri koraci i dobar stav violinista. Roditeljima pomažu i institucije: predškolske, školske, vjerske, sportske, glazbene… Unatoč univerzalnim programima u odrasloj dobi, tu se i dalje osjeća dobar kućni odgoj. Znači da su roditelji i u ovom vremenu pozvani prepoznati izazove vremena da bi bolje mogli uputiti djecu u život. Premda se ponekad čini da bolje prolaze neodgojeni, nije poželjno odustajati od pravila lijepog ponašanja. Da bi suživot bio skladniji i podnošljiviji, dobro je ne samo upoznati već i usvojiti pravila lijepog ponašanja. Bonton je dobrodošao jer kulturan čovjek podnosi onog koji to nije. Zrcalnim neuronima izazov su oba slučaja. Pokazati drugi obraz znači i ne pristati na nekulturno ponašanje. Nadam se da je nakon ovog malog objašnjenja jasno da je potrebno učiti bonton ili pravila lijepog ponašanja i primjenjivati ih u svakoj prilici i svakom životnom razdoblju. O zaručničkom, bračnom, obiteljskom, roditeljskom, poslovnom, govornom i liturgijskom bontonu govore nepisana pravila, kao i “fair play” u sportu i životu.

Naučimo hodati unatoč zaprekama i sjetiti se stihova A. B. Šimića: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!”