Priredila: Ivana Stvorić

Ono o čemu smo svjedočili čitavo vrijeme jest da su se ljudi polarizirali u svojim ponašanjima tijekom cijele ove situacije. S jedne strane imali smo one koji su se strogo držali preporuka, nisu izlazili iz svojih kuća osim kada su baš zaista morali, opskrbili su se nužnim namirnicama i potrepštinama za idućih nekoliko tjedana, brižljivo pratili sve novosti i preporuke te se nadali što bržem završetku ove situacije. Imamo pak s druge strane one koji su svoja druženja nastojali preseliti iz zatvorenih kafića u parkove i kućna okupljanja, slobodne dane zbog ograničenja rada koristili u zajedničkom roštiljanju na proljetnom suncu, nisu vjerovali onome što preporuča stožer, smišljali su različite teorije zavjere i isto tako se nadali što bržem završetku ove situacije da se što prije ukinu ograničenja i zabrane kako bi se mogli vratiti svakodnevnom ritmu života. Zašto se neki ljudi ponašaju kao da ih se to ne tiče? Zašto se neki pridržavaju preporučenih preventivnih i izbjegavajućih zdravstvenih ponašanja, a neki ne?

Istraživanja pokazuju da će se preporuka prije pridržavati stariji (iako nije pravilo, ), osobe ženskog spola, osobe koje su više obrazovane (iako ne mora biti pravilo), kod kojih je izraženija uznemirenost, oni koji više vjeruju osobama od autoriteta koje daju upute, oni koji vjeruju u to da će ih preporučena ponašanja zaštititi, oni koji će imati manje prepreka u pridržavanju preporučenih ponašanja i vidjeti veću dobrobit od uključivanja u takva ponašanja, oni koji vjeruju da je riječ o ozbiljnoj bolesti i koji doživljavaju da bi se mogli zaraziti. Na reakcije uvelike utječe i pojava simptoma, što u ovom slučaju nije od velike pomoći – kada dođe do toga, osoba je već svojim nemarom mogla proširiti zarazu osobama u kontaktu.

Što možemo još uzeti u obzir?

1. VJEROVANJE U PRAVEDAN SVIJET

Imamo više ili manje izraženu potrebu vjerovati da je svijet stabilno, uređeno, predvidljivo i smisleno okruženje. Vjerujemo kako se loše stvari događaju lošim ljudima. Kako netko tko je doživio nekakvo neugodno iskustvo, nekim načinom je morao sam doprinijeti tome. Ne mislimo kako bi se nekakvi katastrofični ishodi mogli dogoditi nama. Ne događa se to u našem susjedstvu, nego negdje tamo daleko. U osnovi je prisutan jedan lažan osjećaj kontrole i uvjerenje da možemo utjecati na ishode u našem životu više nego što to stvarno jest istina. Tako si  olakšavamo svakodnevicu i dajemo jedan osjećaj sigurnosti. Puno toga u životu je lutrija. Nikada ne možemo u potpunosti utjecati na ono što će nas na životnom putu dočekati. No, istodobno određenim ponašanjima možemo povećati ili smanjiti vjerojatnost da se neke stvari dogode ili ne dogode. Što vi odabirete?

2. POTREBA ZA STABILNOSTI

Malo tko voli promjene. Pogotovo promjene za koje se nismo sami odlučili. Koje nam je netko nametnuo. Ako nam je dobro, želimo da to dobro razdoblje što dulje traje. Ako nam je loše, već smo se nekako navikli nositi s tim „lošim“ i razvili određene mehanizme kako izaći na kraj s time. Odjednom smo se našli u situaciji da se mnogo toga promijenilo, a nitko nas nije pitao želimo li to. Nitko nas nije pitao slažemo li se s time. I stoga imamo dojam da je naše pravo što više nastaviti sa svojim životima kao da se ne događa ništa strašno. Frustrirani smo jer smo imali planove i ideje kako ćemo i što ćemo u ovom razdoblju raditi, a to se naglo sve promijenilo. Donijeli smo neke novogodišnje odluke koje smo taman krenuli ostvarivati, i onda se to najednom sve prekinulo. Želimo vratiti tu stabilnost jer nam je premučno i preteško prilagoditi se promjenama. Ali život i jest konstantna promjena. Sve što dolazi, to će i proći. Sve se mijenja, i ništa ne može zauvijek trajati. Tako niti ova sadašnja situacija, koliko god bila teška i neugodna za prihvatiti. 

3. USMJERENOST NA SEBE I SVOJE POTREBE

Nećemo si lagati, odgajani smo i živimo u prilično individualističkom društvu. Od malih nogu djecu učimo kako se trebaju brinuti za sebe. Organiziraju se seminari i predavanja o tome kako se izboriti za sebe i kako ostvariti svoja prava. Onda se preko noći sve preokrene i dobijemo uputstva da ne možemo ići na kavu kada mi poželimo. Da ne možemo ići u šopinge onda kada nama odgovara. Da iako je pred nama na poslu jedan važan projekt, ne možemo nastaviti s normalnim radom. Da ne možemo ići na dugoplanirano putovanje zato što je to netko drugi rekao. Poprilično frustrirajuće? Ljuti smo. Ne znamo točno na koga – na virus? To nema smisla. Ali s obzirom da ne vidimo da se nama ili u svojoj bližoj okolini da događaju katastrofični scenariji, pretpostavljamo da možemo nastaviti sa svojim životima bezbrižno. Da se to nas ne tiče. Ali tiče nas se. Jer socijalna smo bića, i poprilično tužan svijet bi za nas bio da nema drugih oko nas za koje se isto tako trebamo brinuti. 

4. NEMOGUĆNOST SUOČAVANJA SA SAMIM SOBOM

U današnje vrijeme većina jest neprestano u pokretu, zaokupljena brojnim obvezama, brojnim slobodnim aktivnostima, brojnim druženjima…Koliko vremena zapravo imamo boraviti sa samima sobom? Što kada od svojih nekih misli, osjećaja i reakcija ne možemo pobjeći preusmjeravajući pažnju na nešto drugo? Nije ugodno suočiti se sa nekim svojim brigama, strahovima, nesigurnostima, neugodnim emocijama, sjećanjima… Ali nije niti rješenje neprestano bježati od svega toga. Zadržavanjem u samoći možda ćemo kod sebe prepoznati nešto od čega bježimo već dulje vrijeme. Zadržavanjem u krugu obitelji možda ćemo morati raspraviti probleme koji se vuku već neko dulje vrijeme, ali svi članovi se uspješno razbježe na svoju stranu kada dođe do njih. Možete li prihvatiti vlastitu patnju? Ne da očajavate, da se samosažaljevate i „kukate“ nad time, već da prihvatite vlastiti život, vlastite odluke i iskustva do sada, vlastite osjećaje, vlastite misli. Takve kakvi jesu, sa svim svojim nesavršenostima. 

Nitko od nas nije kriv što se ovo sve događa. Ali smo odgovorni kako ćemo postupiti u ovom trenutku. Kako ćemo svojim ponašanjem djelovati na konačan ishod. Svima nam je teško, ali svi smo u ovome zajedno. Jedino zajedničkim djelovanjem možemo pridonijeti tome da se što prije vratimo svakodnevici koja nam svima toliko nedostaje.