Priredila: Martina Šimunić

Nemoć. Ljutnja. Bol. Praznina. Nostalgija. Očaj. Patnja. Samoća. Strepnja. Nepovratnost. Pustoš. Strah. Tuga. Ovo su samo neke od emocija koje zakucaju na vrata naše duše kada u naš život uđe gubitak. Dovoljna je i sama misao o mogućem gubitku nečeg ili nekog za nas važnog i vrijednog da bismo osjetili drhtanje tla pod nogama. Podrhtavanje koje osjećamo govori nam da se naš dosadašnji subjektivni doživljaj sebe i svijeta u kojem živimo mijenja.

Gubitci prate naš život od početka

Postoje prirodni gubitci utkani u prirodan proces sazrijevanja svakoga od nas. Već s prvim plačem, novorođenče doživljava gubitak potpune zaštićenosti, topline i sigurnosti majčina tijela. Dijete prelazi „most“ iz ovisnosti o tuđem tijelu u ovisnost o sebi, svojim potrebama i onome koji na njih odgovara. Kada majka nježno privine novorođenče na svoje tijelo ili, u slučaju velike iscrpljenosti tijekom poroda, medicinsko osoblje stavi dijete majci na prsa, otkucaji majčinog srca i dodir kože postaju najvažnija „mostarina“ za maleno biće koje počinje disati svojim plućima. Nježnost majčinog zagrljaja te dosljedna i kontinuirana briga prvih godinu dana priprema je za novi gubitak. Neobično je u kontekstu rađanja novog života govoriti o gubitku, ali  i prvi samostalni korak djeteta na svojevrstan način predstavlja gubitak roditeljske ruke kao potpore. Tada osmijeh na licu roditelja, uz riječi ohrabrenja  na nove korake, znače prelazak preko još jednog mosta u novo razdoblje života. Prirodni gubitci takove vrste događaju se čitav život jer su dio osobnog rasta i razvoja. Uvijek nešto gubimo i dobivamo u isto vrijeme. Zajednički nazivnik svih gubitaka jest promjena. Smisao osobnog životnog prostora u svakoj promjeni dobiva drugačije obrise: u obliku novih načina razmišljanja, doživljavanja i izražavanja samih sebe.

 „Stalna na ovom svijetu samo mijena jest“, grčka misao obučena u Preradovićev stih, govori o činjenici promjene i razvoja, ali i prolaznosti ljudskoga života, a time i o istini o našim gubitcima – sastavni su dio života i od njih ne možemo pobjeći. Kako ćemo tu istinu živjeti, ovisi o našoj percepciji prijelaza preko mosta: usudimo li se na njega zakoračiti ili ne, hoćemo li ga prijeći s više ili manje zaustavljanja te s više ili manje povreda ili prepreka prilikom prelaženja.

Gubitak bliske osobe

 Postoje gubitci koji ne zovemo „prirodnima“ jer nas prečesto iznenade snagom kojom blokiraju početak prijelaza preko mosta, a onda i sam proces prelaska „iz gubitka u dobitak“. Navest ću samo neke: smrt roditelja, ratni gubitci, katastrofe, smrt djeteta, smrtonosne bolesti i različita druga iskustva koja ozbiljno mogu ugroziti naše zdravlje i bivstvovanje na ovom svijetu. Pitanja o smislenosti života napadaju naš identitet. Suočavanje sa smrću i pitanje „zašto?“ u tisuće varijanti, napadaju naše vrijednosti, uvjerenja i vjeru o životu i svijetu oko nas i u nama. Naše granice i sposobnost preživljavanja prolaze poseban test jer preplavljenost boli i tugom u slučajevima teškog i značajnog gubitka nadilazi uobičajene mehanizme za prevladavanje stresnih situacija. Potrebno je zaroniti u sebe i biti dovoljno osjetljiv za prepoznavanje značenja osobnog gubitka i suočavanje s njime, proživljavajući i prihvaćajući njegove posljedice.   

Zdravo i patološko žalovanje

Je li riječ o procesu normalnog žalovanja ili onom koje zahtijeva stručnu pomoć, ovisi o prisutnosti ili odsutnosti nekog od uobičajenih pokazatelja u kognitivnom, emocionalnom ili djelatnom spektru ljudskog ponašanja, vremenu kada se pojavljuje te  dužini njegova trajanja.

Neke od uobičajenih reakcija u prirodnom procesu žalovanja su tjelesni simptomi poput pomanjkanja daha, stezanja u prsima, bolova srca, opće tjelesne slabosti, glavobolje, suhih usta; zatim su tu nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila; dekoncentracija i osjećaj izgubljenosti u vremenu i prostoru, nesposobnost da se organiziraju svakodnevne aktivnosti, osjećaj prisutnosti preminule osobe, nemir, samooptuživanje i krivnja vezane uz osjećaj da nije učinjeno dovoljno za umrlog člana obitelji; idealiziranje pokojnika, neprijateljski osjećaj prema liječnicima i onima koji su se brinuli za pokojnika; nesanica; gubitak apetita; plakanje; traženje pravde i krivca te sveopća iscrpljenost. Navedeni simptomi s vremenom jenjavaju i stari obrasci ponašanja dobivaju nove obrise.

O poremećenom žalovanju govorimo kada se proces tugovanja zakomplicira. Tako razlikujemo  odgođeno tugovanje kada tugovanje ne slijedi neposredno iza gubitka već se javlja s određenim vremenskim razmakom, zakočeno tugovanje kada osoba ne pokazuje osjećaje već ih potiskuje, konfliktno tugovanje kada osoba nesvjesno uzima gubitak kao izgovor ili argument za opravdavanje drugih konflikata te kronično tugovanje kada osoba pokazuje veliku iscrpljenost, povlačenje i nemoć usred preplavljenosti dugotrajnim i snažnim emocijama. Osoba može osjećati napade tjeskobe i anksioznosti, destrukciju prema samoj sebi, emocionalnu tupost koja vodi u socijalnu izolaciju i depresiju ili čak suprotno – pretjeranu aktivnost u smislu da čini neke nepromišljene životne ili poslovne pothvate.  Neka se žalovanja beskrajno recikliraju i nikada ne prestaju. Takovi tugujući ljudi izjednačuju prestanak žalovanja s gubitkom uspomene na onoga kojega više nema, ne znajući da ih takovi izbori vode u patologiju koja gotovo uvijek zahtijeva intervenciju specijaliziranog terapeuta.

Tijek žalovanja

Teoretičari  humanističkog usmjerenja i praktičari u konkretnom radu s ljudima, koji su se suočili sa smrću drage osobe, govore o fazama žalovanja. Ne čine to da tugujući otkrivaju u kojoj se fazi nalaze, nego da suosjećanje i razumijevanje, toliko važni u procesu prorade gubitka, budu osnaženi i utemeljeni u spoznajama o težini i krhkosti procesa koji se događa tijekom žalovanja. Početak žalovanja uvijek obilježava nevjerica, šok, negiranje i preispitivanje. U tom stanju ošamućenosti rituali oko pogreba pomažu čovjeku da ne izgubi doticaj sa realnošću. Velika je želja u čovjeku pobjeći tamo gdje se smrt ne događa. Negdje u dubini svog bića svatko se nada da je sve samo san iz kojeg će se probuditi. Bol nakon ritualnog opraštanja udara poput groma, kao da je čekala negdje u zakutku duše. „To je stanje izrazito bolnog i snažnog čuvstvenog proživljavanja praćeno tjeskobom, povlačenjem u osamu, plačem, zapomaganjem, jecanjem, povremenom nadom i optuživanjem, razočaranjem, a sve još uvijek ima svrhu vraćanja izgubljene osobe.“ Bjesnimo u toj boli. Netko na Boga, netko na život općenito, netko na sebe samog, netko na politiku… Tisuće ljudi i tisuće ćudi i tisuće različitih načina nošenja sa boli. Ali ispod svih tih emocionalnih oluja duboka je tuga i spoznaja da susret nije moguć. Tuga u žalovanju sliči depresiji, ali nije depresija. Bolna i razorna tuga ne znači nesposobnost reagiranja na životne događaje i okolinu kao u depresiji, gdje je osoba najčešće usmjerena na sebe kao na nesretnu osobu, a ne na život sa svojim usponima i padovima. Osoba u boli zbog gubitka može se osjećati depresivno i na rubu očaja, ali najčešće ima svijest o duhovnoj dimenziji života. Polako počinje slagati svoj razrušeni mozaik u skladu sa svojim vrijednostima i uvjerenjima. Pomoć prijatelja ili duhovnika koji zna slušati duge priče o umrlome i povremeno usmjeriti pogled prema vječnosti, važan je korak ka zadnjoj etapi integracije i identifikacije, jednom drugačijem doživljavanju i izražavanju samih sebe.  

Ljubav ne prestaje

Važno je reći da je tugovanje nakon gubitka znak da smo voljeli, da još uvijek volimo i da ćemo uvijek voljeti. Pitanje je samo na koji način ta ljubav dalje živi u nama. Tugujući svjedoče da odgovor na: „Kako dalje?“ nikada nije „Kreni i ostavi tu osobu u  prošlosti gdje joj je mjesto jer više nikada neće biti kao što je bilo.“ ( u engleskom „move on“).  Oni svjedoče i traže pomoć da vide što su postali i kakvi su danas upravo zahvaljujući osobi koju su izgubili. Samo s promišljanjem o vlastitom identitetu mogu nastaviti živjeti. Za njih je umjesto „move on“, prihvatljivije „move forward“ – pronaći novu snagu u međuljudskim odnosima, onima koji su ostali, a i onima koje će tek upoznati.