Priredila: Leali Osmančević, mag. comm.

Djeca već prije svoje punoljetnosti i ostalih takozvanih ispita zrelosti u životu mogu u svom okruženju, malo po malo i bez puno buke, mijenjati svijet. Zvuči pomalo bajkovito, čudesno, nestvarno? Djeca kroz svoju komunikaciju i disciplinu, usmjerenu u pravcu empatije, ljubavi i svjesnosti o Drugome, koji je ponekada slabiji od njih, mogu biti sjajni humanitarci. Svi odrasli i sve institucije pozvane su razvijati ovu hvalevrijednu i blagoslovljenu naviku kod djece. Djeca se već tijekom odgoja u predškolskoj, kasnije i osnovnoškolskoj dobi, trebaju usmjeravati ka humanitarnom djelovanju – preko župe, vrtića, škole, humanitarnih akcija, ili samo suosjećanja i primjećivanja svoga vršnjaka u potrebi – u razredu, u kvartu, na igralištu. Djecu svojom komunikacijom kao odrasli možemo, čak i trebamo, motivirati za pomaganje te na taj način osvijestiti da pomaganjem drugome pomažu i sebi. Možemo ih i učiti, na njima razumljiv način, da bi i oni htjeli pomoć kada bi bili u potrebi i voljeli bi da se nađe netko jednako suosjećajan za njih. Svake godine obilježava se Međunarodni dan humanitarnosti. Pokušajmo barem tada, ako ne češće, pojasniti najmlađima što znači pronaći barem jednoga pojedinca, udrugu, akciju, kojoj možemo pomoći makar i najmanjim doprinosom. I to najmanje postaje veliko u očima Drugoga u potrebi. Jedan kruh, jedna novčanica od deset kuna, jedna bilježnica – sve to čini razliku u svijetu i situaciji u kojoj se i dalje nalazimo. Ponekad se i bojimo. Činjenje dobra često je teži put, posebice u izazovnim okolnostima, ali ujedno i jedini ispravan put u ljudskim, ali i u Božjim očima.

Kako pomoći?

U nastavku je nekoliko jednostavnih savjeta za obitelji s djecom, za dječje domove i njihove skrbnike, za svu djecu i odrasle koji brinu o njima na bilo koji način. Počnimo od lokalnih zajednica, odnosno svoje okoline. Pronađimo jednu osobu u svojoj ulici, nakon mise, šetajući gradom ili se javimo u brojna prihvatilišta i ponudimo pomoć u sredstvima ili vlastitim djelovanjem. Pronađimo starije osobe i zamislimo da naše bake i djedovi trebaju pomoć – voljeli bismo da im netko pomogne, zar ne?  Pronađimo ih i pokušajmo pomoći i onim, ponekad u našim očima najmanjim djelima milosrđa: nošenjem stvari iz dućana, bacanjem smeća, pomoći u vrtu i slično. Prilika je mnogo.

Kako pronaći potrebite i kako vidjeti Drugoga?

Na ova dva pitanja odgovor je samo jedan – nemojmo gledati i prolaziti besciljno hodajući već uistinu, širom otvorenih očiju, vidimo Drugoga. Zastanimo, pitajmo. Makar bili i odbijeni, ne posustajmo. To je čin dobra, kao i sjajne komunikacijske aktivnosti, bila ona verbalna ili neverbalna. Pronađimo put najprije u srcima, a onda i u okolini, i prepoznajmo potrebite. Prilika je mnogo, a neke ideje, prilagodljive okolini, odgoju i potrebama, su u nastavku.

Kako mogu pomoći Drugome, svome vršnjaku, starijoj osobi:

• Moj višak školskoga pribora nekome je jedini školski pribor.
• Nekoliko vrsta trajne hrane iz zaliha tijekom pandemije nekome je jedina hrana.
• Iz cijele kasice, deset kuna je nekome sve što će imati toga dana.
• Snaga mojih ruku nekome je snaga pomoći u nošenju vrećice iz dućana.
• Igračke koje više ne koristim za igru nekome su jedine igračke koje je ikada vidio.
• Moja odjeća koja mi je premala nekome je jedina odjeća i nešto novo u ormaru.
• Razgovor o pomoći s vršnjacima, koji potakne barem jednu osobu da ti se pridruži, mijenja svijet u ljepše mjesto.

Sretno, maleni čovječe. Pomažući nikada nisi mali koji gleda samo sebe, već maleni koji vidi druge i svojim djelima postaje velik u Božjim očima!