Priredio: DOBRO – Institut za logoterapiju, obrazovanje i savjetovanje
Nakon traumatičnog događaja nikome pa ni djeci ništa se ne čini sigurnim. Uvjeravanje ne donosi nikakvu korist. Kako bi se djeci pomoglo potrebno je ponovo stvoriti otok sigurnosti, ma kako malen on bio. U svakom slučaju jasno je da se dogodilo nešto ružno i da smo preživjeli te sada moramo pokupiti komadiće koji su se rasuli, kako bismo opet bili cjeloviti.
U svijetu postoje razrađeni sustavi za rad s traumatiziranom djecom. Razvijen je cijeli pedagoški smjer pod nazivom: emergency pedagogy (uvjetno – hitna pedagogija) ili trauma pedagogy.
Pogledajmo najprije faze koje slijede nakon samog traumatičnog događanja: 1. Akutna faza (1 – 2 dana) -> 2. Posttraumatska stresna reakcija (do 8 tjedana) -> 3. Poremećaji vezani uz traumu (posttraumatski stresni poremećaj – par godina) –> 4. Promjene osobnosti
Kako bismo izbjegli pojavljivanje 3. i 4. faze, potrebno je što ranije intervenirati.
Slijed intervencije izgleda ovako:
1. Hitna pedagoška akutna intervencija -> 2. Hitna pedagoška rana intervencija (u fazi 2 nakon traumatičnog događaja – od otprilike 2. dana – do 8 tjedana) -> 3. Specijalna pedagogija usmjerena na traumu -> 4. Intenzivna pedagogija usmjerena na traumu.
Hitna pedagoška akutna intervencija – šok faza – na svaku traumu djeca reagiraju sa strahom, bespomoćna su, dezorijentirana i konfuzna. Kreću se između pasivnosti i hiperaktivnosti, apatije i histerije. Trebaju emocionalno stabilne odrasle koji rukovode situacijom. Smirenost je najbolji lijek. Bitno je obećati djetetu da neće ostati samo. Tiho, jasno i polagano govoriti. Puno ponavljanja. Dijete treba smirena objašnjenja onoga što se oko njega događa. U fazi šoka mogu izgubiti osjećaj za prostor i vrijeme. Na pitanja odgovaramo u skladu s godinama i istinom. Kako bismo djelovali protiv bespomoćnosti i nemoći, od djece se ne smije očekivati da donose odluke, kao ni da pomažu tijekom katastrofe (javlja se osjećaj nemoći, previše je to za njih – sami trebaju zaštitu).
Hitna pedagoška rana intervencija – prvi dani i tjedni nakon događaja. Cilj: aktiviranje i jačanje obrambenih mehanizama i samoozdravljujućih snaga koje su u svakom djetetu, u svrhu procesuiranja iskustva i prevencije poremećaja vezanih uz traumu. Otkrivamo izvore snage (stvaramo „resurse“).
Dopuštanje iskustva (nikako ne potenciranje! – odrasli su model, ali moraju dopustiti dječje osjećaje, ne potiskivati ih, ali ni ne poticati, ne izazivati, ne ispitivati) – trebaju biti zainteresirani za dječje osjećaje, podržavati dijete u njihovom izražavanju.
Verbaliziranje iskustva i emocija – teško je procesuirati traumu, a da se o njoj ne govori – ne forsirati, ali i ne potiskivati.
Tražiti načine kreativne ekspresije – pisanje, slikanje, glazba – posredno izražavanje.
Rituali – usred unutrašnjeg kaosa stvaraju novi red, orijentaciju i sigurnost, novu strukturu koja pridonosi iscjeljivanju (spavanje – buđenje – ostaviti sve rituale koji su bili prije, a moguće ih je ostaviti).
Pobrinuti se za ritam – svaki poremećaj ritma vodi k emocionalnoj nelagodi – traumatizirana djeca pate od poremećaja osnovnih ritmova (prehrane, sna, probave, pamćenja i zaboravljanja, uzbuđenja i relaksacije). Svaki oblik ritma osnažuje životnu snagu, samoozdravljenje i psihičko zdravlje. Potrebno je upostaviti novi ritam koliko god je to moguće i držati ga se. Dobrodošle su ritmičke igre s pjevanjem, pljeskanje, tapšanje…
Bitno je podržati osjećaj vlastite vrijednosti kako bi djeca mogla gledati u budućnost. Djeca trebaju pomoć da si sama pomognu – poticati samostalnost, ali ne forsirati. Moguća je regresija te ne treba od djeteta pod svaku cijenu zahtijevati da odradi ono što je prije moglo, a sada odbija. Bitno je da dijete iskusi uspjeh (npr. u igri). Najbitnije je pokazati mu da je voljeno i prihvaćeno i da vjerujemo u njegove sposobnosti -> pedagogija ohrabrivanja. Trebaju tjelesni kontakt, ali imaju ga pravo i odbiti. Ne inzistirati na tjelesnom kontaktu ako ga dijete odbija, no pružiti ga svaki put kad ga dijete traži.
Podizati osjećaj vlastite učinkovitosti (efikasnosti)– jer su doživjela bespomoćnost i beskorisnost. Nakon traume često se uočava nedostatak aktivnosti, bespomoćno povlačenje. To može imati negativne efekte i produbiti traumu. Inicirati projekte u skladu s godinama – bitno za procesuiranje traume – ručni rad, kazalište, dobrotvorni rad. Osvijestiti sadašnji trenutak i zadatak odnosno ulogu u njemu. Biti koncentriran na korak ispred sebe i pobrinuti se za ono što treba biti učinjeno ili za onoga s kim smo u tom trenutku.
Planiranje budućnosti – nakon osjećaja bespomoćnosti. Ljudi često ostaju fiksirani u prošlosti, vraćaju se slike proživljenoga i trebaju nadu u budućnost, u malim koracima (npr. planiranje ručka, izleta – bliska budućnost).
Njegovati vjeru (zahvalnost, molitve…).
Radost liječi – reagirati na svaki tračak vedrine i smijeha. Unositi vedrinu, otvarati oči za ljepotu oko nas, veseliti se s djecom.
Derefleksija – upućivanje i usmjeravanje prema nečemu što nije katastrofa ili trauma, a dostižno je i moguće.
Preuzeto s: https://www.dobroinstitut.hr/biljeske-o-traumi-djeca-nakon-traume/