Priredila: Ivana Stvorić

Nekima je bilo potrebno manje vremena, a nekima malo više da shvate ono što se oko nas događa. Neki se još uvijek bore s time. Svatko na svoj način. Svatko od nas proživljava različita emocionalna stanja, nekada ne znajući niti prepoznati i jasno odrediti kako se osjećamo. Nije niti čudno. Ova globalna pandemija natjerala nas je sve da promijenimo i prilagodimo svoja ponašanja. To je ono čega smo svi svjesni. Ono što možda ne primjećujemo odmah, usmjereni na neposredne opasnosti i usklađivanje vlastitih navika i rituala s novonastalim uvjetima, sve ovo polagano, u tišini mijenja i naš mentalni svijet. Uvodi promjene u to kakav stav i odnos zauzimamo prema sebi, drugima, svijetu. Svi mi imamo nekakva određena očekivanja i vjerovanja o samima sebi, o ljudima oko nas, o svijetu u kojem živimo. Normalno i očekivano da se osjećamo zbunjeno i „uzdrmano“ kada shvatimo da ta naša vjerovanja i očekivanja i nisu baš primjenjiva uvijek i svuda. Vanredne okolnosti zahtijevaju promjenu u ponašanju. Ali istovremeno neminovno dolazi do promjene i u našem razmišljanju.

POČINJEMO MANJE UZIMATI STVARI ZDRAVO ZA GOTOVO

Počinjemo shvaćati koliko neke stvari podrazumijevamo da će uvijek biti tu, dostupne, na dohvat ruke, kada god mi to zaželimo. Koliko puta ste sunčani proljetni dan proveli ispred televizora jer vam se nije dalo ustati, izaći van i prošetati? Koliko puta ste odbili neki poziv na druženje s prijateljima jer vam se nekako taj puta nije dalo izlaziti i pričati o jednoteistim pričama? Koliko puta ste smrknuti ujutro sjedali u auto i kretali na posao? Koliko puta su vam dani prolazili, a da niste bili svjesni koliko ste sretni i blagoslovljeni svim mogućnostima koje imamo na raspolaganju svakoga dana. Ima neke istine u tome da ponekad počinjemo cijeniti nešto i shvaćati vrijednost toga tek kada nam to izmakne iz ruku, tek kada to izgubimo. Na svu sreću, i ovo će proći. Svi ćemo se prije ili kasnije vratiti svojim nekim starim navikama i rutinama. Ali vjerojatno ćemo svi ponijeti nešto iz ovoga svega, i s drugom perspektivom gledati na život – perspektivom zahvalnosti i potpunog iskorištavanja svih prilika koje nam se ponude.

VIŠE SE USMJERAVAMO NA SADAŠNJOST

Svi oni planovi koje smo imali, svi oni ciljevi koje smo željeli ostvariti, sva ona maštanja i ideje koje smo stvarali za neko dugoročno razdoblje morali su se otkazati ili odgoditi za neko drugo, mirnije i sigurnije vrijeme, s time da nam nitko sa sigurnošću ne može reći kada će to točno biti. Prečesto živimo u prošlosti – razmišljajući o tome što smo mogli drugačije i bolje napraviti, ili pak budućnosti – što ćemo tek napraviti i hoćemo li u tome uspjeti. Premda briga za egzistencijalnu i financijsku sigurnost kao i briga o tome kakve će sve posljedice ova pandemija imati na nas i društvo u cjelini i dalje (što je i razumljivo) postoji, lagano velik broj ljudi shvaća da sve što imamo za sigurno je ono što se događa sada i ovdje, i da je to jedino na što možemo najviše utjecati. Dolazi do spoznaje kako ne možemo živjeti u budućnosti, usmjereni samo na dugoročne planove jer je dovoljno tako malo da se oni poremete i nestanu kao balončić od sapunice. Shvaćamo da je dobro imati ciljeve, težnje, želje i planove, ali isto tako da moramo biti spremni na to da nas život može odvesti u potpuno neočekivanom, a možda čak i ne toliko željenom smjeru. Ali i to je u redu. Bitno je što ćemo učiniti ove sekunde, ove minute, ovoga sata, ovoga dana. 

SHVAĆAMO DA NEMAMO TOLIKU MOĆ I KONTROLU NAD SVIME OKO NAS

„Možeš sve što poželiš.“ „Ako se dovoljno potrudiš, možeš sve ostvariti.“ „Ti si krojač svoje sudbine.“ Sve su to poruke kojima nas sve više obasipaju u današnje vrijeme. Naglašava se da pojedinac sam za sebe može uvijek odlučiti što će napraviti sa svojim životom i da treba imati sve pod kontrolom. Neki od nas po svojim osobinama, ali i navikama i naučenim ponašanjima kroz iskustva imaju veću potrebu biti dobro pripremljeni na sve, predvidjeti sve prepreke i ograničenja, organizirati sve kako im ništa ne bi promaknulo, osigurati se što više kako bi izbjegli iznenađenja i eventualni neuspjeh. No što kada se ne možemo pripremiti? Što kada se nađemo u situaciji koja je nepredvidljiva i nepoznata? Danas, više nego ikada imamo priliku vidjeti da je naša mogućnost kontrole mnogo manja od one koju smo mislili da imamo. Iz ovoga ne bismo trebali izvući pesimistično gledanje na svijet oko nas i ono što nam se događa na način da ništa nije pod našom kontrolom i da nema smisla ništa što pokušavamo i što činimo. Istina je negdje na pola puta – imamo određenu kontrolu nad nekim stvarima koje se događaju (između ostalog naša ponašanja te stav i odnos koji zauzimamo prema našim mislima), ali isto tako postoji mnogo toga na što ne možemo utjecati, što ne možemo kontrolirati, što ne možemo predvidjeti. I to je u redu. Bitno je da naučimo da se možemo nositi i s time, i da ćemo se i tome prilagoditi.

PRIMJEĆUJEMO DA SMO PUNO PRILAGODLJIVIJI I OTPORNIJI NEGO ŠTO SMO MOŽDA MISLILI

Kada baš ne moramo, kada ovisi isključivo o nama samima i našoj volji, često nam je teško uvesti neke promjene u svoj život. Promijeniti neke navike. Način ponašanja. Prilagoditi rutine. Najčešće kažemo da ne možemo. Pronalazimo izgovore, objašnjenja i razloge. I onda se dogodi nešto, nešto što nas jednostavno prisili na tu promjenu. Ne pita nas želimo li to ili ne, sviđa nam se to ili ne, mislimo li da je sada pravo vrijeme ili nije, možemo li to ili ne, jesmo li spremni ili nismo. Nemamo drugog izbora zapravo, alternative, načina da pobjegnemo od promjene. I onda zapravo shvatimo da smo sposobni za to. Da svo ono vrijeme kada smo govorili da nešto ne možemo, pravi razlog je zapravo bio da ne želimo. I to je u redu. Ne moramo raditi nešto što ne želimo, ali je bitno osvijestiti da je to pravi razlog, a ne naša nemogućnost ili nesposobnost. U teškim prilikama shvatimo da smo puno sposobniji nego što smo mislili. Da smo puno snalažljiviji. Da smo puno kreativniji. Da smo spremniji. Da smo puno bolji ljudi u cjelini kao zajednica nego što smo mislili. 

PREPOZNAJEMO DA INDIVIDUALNE RAZLIKE MEĐU LJUDIMA I NISU BAŠ TOLIKO VAŽNE

Kada nema nekakve realne i vanjske opasnosti koja zahtjeva od nas da se udružimo s drugima u „borbi“ protiv nje, čini nam se da smo međusobno puno različitiji nego što stvarno jesmo. Istina jest da smo po puno stvari slični jedni s drugima, a u puno stvari različiti. U „normalnim“ okolnostima, naša pažnja je više usmjerena na ove razlike – tko je gdje rođen, tko je koju školu završio, tko koliko zarađuje, tko je koje dobi, tko ima kakve stavove… Kada shvatimo da sami ne možemo, da su nam potrebni drugi ljudi i da tu nekakvu vanjsku opasnost boli briga za te naše međusobne razlike – i mi polako počinjemo svoju pažnju preusmjeravati na ono po čemu smo slični, na ono što nas međusobno povezuje i ono što će nam pomoći da si međusobno lakše pomažemo. Ovo iskustvo nas uči tome da smo jednako ranjivi (bez obzira što postoje određene skupine koje su po svojem statusu u visokorizičnim skupinama i možda više ugroženi), da nam te međusobne razlike ne mogu puno pomoći ni odmoći u ovoj borbi. Učimo na iskustvu da je jedini način na koji možemo uspjeti pomoći i samima sebi i drugima jest taj da budemo međusobno suosjećajni, odgovorni, solidarni, obazrivi i pažljivi. Vjerojatno ćemo se kada se situacija smiri polako krenuti vraćati starim obrascima međusobnog uspoređivanja, sitničarenja i traženja razlika – to nam je nekako prirodno i očekivano. Ali ostavimo barem dio ovog iskustva i onoga što smo kroz njega mogli naučiti.

ZADOVOLJSTVO NASTOJIMO PRONAĆI U JEDNOSTAVNOSTI

Zastanite na trenutak…Jeste li primijetili nekakvu promjenu u sebi? Ma koliko naoko neprimjetnu i suptilnu….Hoće li se te promjene zadržati? Hoćemo li naučiti nešto iz ovog iskustva „na duge staze“? Vrijeme će pokazati…