Može li psihologija pomoći spasiti Zemlju?

Priredio: dr. sc. Đurica Pardon

Često se u razmišljanjima o izazovima što ih pred ljudski rod postavlja kriza okoliša (ekološka kriza) nepravedno zanemaruje važnost psihologije. Bez obzira razmišlja li se o uzrocima ekoloških problema ili o posljedicama ekoloških šteta, u središtu su prije svega ljudi: ljudsko ponašanje, ljudski stavovi, ljudska dobrobit, odnosi među ljudima i odnosi ljudi prema stvorenom svijetu. Kad je riječ o ljudima i njihovim odnosima, psihologija u raznim svojim oblicima i granama ima što reći i što poručiti. Cilj psihologije nije samo uočiti i proučiti povezanosti ljudskih bića sa svojim okolišem nego i promicati ispravne stavove koji bi mogli ljudskoj osobi priuštiti skladan život sa sobom, s drugim ljudima i sa stvorenjima oko sebe. Uočavanje i proučavanje međusobne ovisnosti između ljudi i prirode moglo bi otvoriti put prema zdravim i održivim odnosima prema drugim stvorenjima koja s ljudima dijele prostor Zemlje i vrijeme života.

Mogući doprinosi psihologije

Psihologija u svoj svojoj razgranatosti disciplina i interesa uvelike može doprinijeti očuvanju okoliša i kvalitetnijem životu  svih stvorenja, a napose u shvaćanju dobrobiti ljudskog roda, ako pronađe sklad sa svijetom stvorenja i sa Zemljom na kojoj se odvija cjelokupni život ljudskog društva. Stručnjaci u kliničkoj psihologiji mogu istraživati terapeutske učinke izlaganja osoba kontaktima s prirodom, a osobito mogu proučiti utjecaj dodira s prirodom onih osoba koje se nalaze  u raznim psihičkim i psihološkim stanjima. Razvojni psiholozi bi se mogli pozabaviti istraživanjem utjecaja izlaganja kontaktu s prirodom u ranom djetinjstvu na oblikovanje i trajanje empatijskih i etičkih odnosa prema okolišu. Kognitivni psiholozi mogli bi istražiti oblike i načine shvaćanja okolišnih promjena i opasnosti. Fiziološki psiholozi mogu istražiti utjecaje toksina što se nalaze u okolišu na ponašanje i na funkciju mozga. Socijalni psiholozi mogu preuzeti ulogu istraživanja iskustva prirode unutar socijalnih kontakata, kao i proučavanja socijalnih čimbenika koji potiču ili zaustavljaju ponašanja za dobro okoliša. Globalna klimatska i ekološka kriza velikim je dijelom plod djelovanja i ponašanja ljudi. Načini na koje ljudi napreduju, razmnožavaju se, troše i upotrebljavaju geografski teritorij na kojemu prebivaju doprinijeli su uvelike procesima promjene klime, dezertifikacije (pretvaranje plodnog tla u pustinju), zagađenja, gubitka bioraznolikosti, pa je za očekivati da se svi ti problemi mogu i ispraviti promjenom ljudskog ponašanja i načina života. Zbog toga, u traženju izlaska iz ekološke krize, ključnu ulogu mogu odigrati istraživači i stručnjaci u bihevioralnim znanostima.

Psihološki razlozi ekološki neodgovornog ponašanja

Često se možemo susresti s mišljenjima da su razlozi izostanka održivog ponašanja i uzroci nemara za ekološko djelovanje upravo psihološke naravi. Bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da ljudi ne mare za okoliš, jer se ljudski rod u raznim istraživanjima javnog mnijenja, u velikom postotku odgovora, slaže s činjenicom da priroda i okoliš ima za njih veliko značenje i da su im ekološka nastojanja važna čak i na moralnoj i duhovnoj razini. Ipak je, s druge strane, očita i činjenica da ekološka nastojanja doživljavaju snažan otpor u ljudskim srcima, a pozivi na ekološke akcije susreću se sa slabim odazivom ljudi. Upravo u ovim vremenima, kad se oko očuvanja prirode ne bi trebalo nimalo kolebati, jer se smjer razvoja oštećenja biosfere čini nezaustavljivim putem u propast, teško je razumjeti protivljenje i izostanak ekološki zauzetog djelovanja u cijelom ljudskom društvu. Očito se radi o kompleksnoj situaciji u kojoj se nalazi ljudski rod, pa je potreban kvalitetan psihološki pristup u proučavanju i otkrivanju kompleksnih izvora stavova i ponašanja ljudskog roda prema okolišu i ekološkoj problematici. Zbog čega se ljudi ne zauzimaju za zaštitu okoliša i zbog čega se ne odlučuju za ekološki održiv način ponašanja u ovim vremenima kad je to životno važno i potrebno, ne samo za održanje nekih vrsta biljaka i životinja nego i za održanje same ljudske vrste, za održanje planeta Zemlje?

Poznato je da na ljudsko ponašanje utječu različiti čimbenici, a među njima i oni koji se nalaze izvan granica našeg shvaćanja i naše svijesti. Zbog toga ljudi često ne znaju, a ponekad se i ne žele upoznati s onim što je za njih dobro, a neki, čak i kad znaju, često ne usklađuju svoje ponašanje s logičkim i racionalnim saznanjima. Rijetki su danas koji ne znaju da je plastika za prirodu štetan i teško razgradiv materijal. Iako gotovo svi mi „znamo” da je okoliš ugrožen i poznato nam je da plastične vrećice štete prirodi, ipak ih svakodnevno koristimo. Ako pripadamo među one koji su ekološki osviješteni pa odvajamo plastični otpad i stavljamo ga u kontejner za recikliranje, često nam se događa da ne mislimo što se događa s plastikom kad je nakon upotrebe odbacimo u koš za smeće. Razumska logika ne čini se dovoljno jakim argumentom za promjenu ekološkog ponašanja. Svi znanstveni podatci, koji na razumskoj i logičkoj razini upozoravaju ljudski rod na opasnost od urušavanja sustava života na Zemlji, često ostaju „samo znanstvene činjenice”. Premda su podatci s kojima smo upoznati logički shvatljivi i razumski točni, ipak su nedovoljno uvjerljivi da prema njima uskladimo svoje ponašanje. K tome, čak i velika količina znanja i prikupljenih činjenica često nas nije kadra usmjeriti prema aktivnom zauzimanju i pozitivnim intervencijama u promicanju zdravog, ekološkog i održivog ponašanja unutar naše obitelji, a još manje u nekoj široj zajednici. Ipak, činjenica je to da je čovjek često osjetljiv i na malene promjene. Obrasci ponašanja ljudi mijenjaju se reagirajući i na gotovo neprimjetne utjecaje, bez obzira bili oni namjerno ili nenamjerno izazvani. Ponekad se događa da je ljudsko ponašanje gotovo nepredvidivo, pa se govori da je nepredvidivost „ljudske naravi” uzrok kobnih oblika ponašanja koji imaju teške i nesagledive posljedice. Ipak, nije dovoljno tvrditi da je uzrok ekološkoj krizi religiozno shvaćanje ranjenosti i ranjivosti „ljudske naravi” grijehom sebičnosti i samoljublja, tako često spominjanim antropocentrizmom. Iako i religiozna uvjerenja imaju svoj obol u nastanku ekološke štete i mogu utjecati na rješavanje ekološke krize, ipak se čini da psihološko objašnjenje ljudskog svakodnevnog neekološkog ponašanja još uvijek nedostaje.

Većinom našeg svakodnevnog i tipičnog ponašanja upravljaju navike, društvena pravila ili neposredni situacijski utjecaji. Radi se često o pravilima ponašanja koja se nalaze onkraj naše svjesnosti. Ljudsko ponašanje uvelike ovisi o percepciji stvarnosti. Reakcije na okoliš i događaje ovise o načinu njihova shvaćanja i o interpretaciji njihova značenja. No, prije svega ovise o primjećivanju  stvarnosti unutar koje netko živi i postoji. Često nam se događa da i ne primijetimo iznenađujuću količinu informacija o okolišu našeg života te da opisi štete koji nam se nude u dramatičnim izvješćima znanstvenika, na globalnoj i lokalnoj razini, promiču našoj pozornosti. Unatoč tome što svaki dan gledamo okoliš oko nas, mi ne uočavamo i ne prepoznajemo količinu štete koja nam se svakodnevno, pred našim očima, događa.

Bilo da se radi o upozoravanju na primjere dobre ekološke prakse drugih ljudi ili o zakonski uvedenom ekološki nastrojenom društvenom ozračju, oblikovanom političkim odlukama i ekonomskim motivima, promjena ponašanja pojedinaca prema ekološki zauzetom i odgovornom neće se dogoditi na razini osobne svijesti, nego samo na razini vanjskih utjecaja, zakonskih normi i ekonomske isplativosti. Ekološki održivo ponašanje, zdravlje i ljudski razvoj u skladu s dobrobiti okoliša, u takvim će se okolnostima teško poimati kao svjesno i namjerno izabrano, slobodno oblikovano djelovanje, nego će uvijek imati oznaku nametnutog i zakonski određenog ponašanja s prizvukom prisile i odjekom straha. Ovi pak osjećaji i doživljaji pripadaju psihološkim patološkim stanjima, te iako mnogim psiholozima stvaraju dodatan posao i omogućuju zaradu za život, nikako ne doprinose općem stanju zdravlja i dobrobiti ljudskog roda, kao ni razvoju održivog i kvalitetnog odnosa ljudi prema prirodi.

Prepoznavanje povezanosti sa stvorenjima i zemljom

U središtu zanimanja psihologije jest ljudsko zdravlje i dobrobit. Ljudska osoba je središte i izvorište psihologije. Zato je za kvalitetan psihološki pristup problematici utjecaja na promjenu ljudskog ponašanja prema okolišu važno pitanje shvaćanja i percepcije povezanosti ljudske osobe sa svojim okolišem, sa svojom zemljom i sa stvorenjima s kojima je dijele. Nadalje, važno je shvatiti i objasniti načine na koje se pojedinci i društvo povezuju sa svojim okolišem te otkriti na koji način okoliš utječe na čovjeka te ga čini onakvom osobom kakva jest.

Promjena ekološkog ponašanja lakše se postiže buđenjem doživljaja povezanosti s nekim dijelom prirode ili osvješćivanjem emocionalne veze s nekim konkretnim komadom tla, rijeke, jezera, bare, plodnog zemljišta, šume, vinograda, stabla ili nekog drugog prirodnog prostora. U promjeni ekološkog ponašanja vrlo je značajan i emocionalno jak doživljaj povezanosti s vlastitom domovinom, zavičajem i krajem rođenja. Istovremeno buđenju svijesti potrebe za promjenom ekološkog ponašanja, povezivanje poziva na promjenu s političkom tvorevinom, npr. državom, županijom ili općinom, što je često kontraproduktivan postupak. Nastojanje da se politika, interes ili služenje vladaru postavi kao nadahnuće prema promjeni životnih navika češće je uništavalo slobodan odabir čuvarskog raspoloženja u ljudima i za svoj i za tuđi život. Takav pristup podizanja svijesti o potrebi angažiranja ljudi da se brinu za Zemlju i okoliš vodio je prije uništavanju okoliša nego prema čuvanju i brizi o njemu. Totalitarni sustavi koji su, naglašavajući odanost režimu, politici, ekonomskim probitcima – npr. suvremeni konzumeristički totalitarizam, utjecali na promjenu svijesti i ponašanja ljudi, češće su bili izvori uništavanja i ljudi i okoliša nego izvor slobodnog opredjeljenja ljudi da se brinu za svoj okoliš, za svoju zemlju, za svoju domovinu. Štoviše, riječ domovina, koja je ponajprije emocionalno označena osjećajima pripadnosti i ukorijenjenosti pojedinca i naroda, u takvim je sustavima najčešće bila zabranjivana i zatirana. U totalitarnim sustavima djelovanje ljudi motivirano je prije svega strahom i interesom, a rijetko kada slobodnim odabirom i vlastitim osobnim uvjerenjem. Rijetki su ljudi koji bi zbog političke ili administrativne teritorijalne cjeline bili spremni odano, s potpunom sviješću i iz vlastitog uvjerenja žrtvovati i dio svoje životne energije, promijeniti svoje ponašanje i navike života. Štoviše, ljudi se rijetko ili gotovo nikada ne povezuju s političkim i administrativnim oznakama teritorija i zemlje, nego svoje osjećaje pripadnosti vežu uz kraj, pokrajinu, zemlju, tlo i okoliš koji je označen notom emocionalnosti: doživljajima, sjećanjima i emocionalnim iskustvima pripadnosti. Stoga se kao put doživljaju i iskustvu povezanosti sa zemljom i okolišem otvara osjećaj vlastitosti i osobne povezanosti pojedinca ili skupine s nekim dijelom prirode koja utječe na osobni identitet, koja „govori” o njima kao o pojedincima i zajednici vrijednoj da s tim krajem, okružjem, zavičajem, prirodnom ljepotom bude povezana kao sa vlastitom svojinom. Ovaj je doživljaj povezanosti uzajaman. Percepcija da je određeni komad zemlje moje mjesto i da pripada meni i mojima usko je vezana s percepcijom da ja pripadam tom mjestu, toj zemlji, tom zavičaju i toj domovini. Zemlja nije samo moja, nego i ja pripadam zemlji. Zemlja nije samo moja svojina nego sam i ja njome oblikovan. Po zemlji i od zemlje kojom hodim i na kojoj se ostvarujem kao osoba, kao ljudsko biće, ja jesam ono tko jesam. Iskustvo prirode i zemlje povezano je rastom iskustva društvenosti i povezanosti s drugim bićima. Okoliš u kojemu živim  oblikuje moj identitet, usmjerava moje moralno djelovanje i čini me povezanim s drugim ljudima i stvorenjima.

Psihologija, koja podiže svijest iskustva povezanosti i pripadanja što se razvijaju u odnosima s prirodom, prirodnim okolišem i sa Zemljom unutar raznih socijalnih konteksta, može usmjeriti i pojedince i društva prema promjeni ekološkog ponašanja. Dok se prirodni okoliš nudi psihologiji kao mjesto dubljeg razumijevanja ljudske naravi i ljudske osobe, psiholozi su pozvani poticati i odgajati promicatelje ekološkog odgoja i ekološke političare, koji će osim prosljeđivanja informacija o oštećenosti okoliša, podizati svijest o potrebi i važnosti doživljaja povezanosti sa svojom zemljom, svojim dijelom prirode, svojom rijekom, svojom šumom, svojom njivom, svojom domovinom, svojim planetom Zemljom.