Priredio: mr. sc. Marko Grgić
Donosimo drugi od tri dijela članka.
Čovjekov poziv na ljubav
Kad apostol Pavao govori o ljubavi u Prvoj poslanici Korinćanima, pridaje joj različite osobine rekavši da je “strpljiva“, “dobrostiva“ i “sve podnosi“ (1 Kor 13,4.7). Zahtjevna je to ljubav. Ali u tome je njena ljepota, jer predstavlja stvarno čovjekovo dobro koje, jednom prihvaćeno, “zaražava“ druge. Prava ljubav – darujući se – izgrađuje neizbrisivo dobro u ljudima i zajednici.1
“Gaudium et Spes“ istražuje pojam darivanja dodajući da se čovjek – jedino stvorenje koje je Bog želio zbog njega samog – u potpunosti uspijeva pronaći jedino iskrenim darom samoga sebe.2U braku se nešto od prirode ljubavi ostvaruje po svome trajanju i neopozivosti, preko “poklanjanja“ jedne osobe drugoj. Kada se muškarci i žene uzajamno u braku daju i primaju, postajući “jednim tijelom”, tada paradigma iskrenog dara ulazi i u njihov život.3
Brak je čuvstvena, duhovna i altruistična zajednica koja sabire nježnost prijateljstva i erotsku strast. To joj jamči opstanak kada osjećaji i tjelesna požuda oslabe jer se otpočetka – kada muškarac i žena slave sakrament ženidbe – tako reći, Bog u njima “ocrtava”.4
Svetost tijela i ljudska spolnost
Prije svega, treba savladavati predrasudu koja tijelo smatra nečim što“zagađujuje“ stvarnost ljubavi. Protestantski teolog Golwitzer govori kako u ljudskoj povijesti ne postoji ljubav toliko sanjiva i strastvena kao ljubav muškarca i žene. Pa, i Bog sam za izražavanje strasti i temperamentnosti svoje ljubavi nije našao bolje usporedbe od te ljudske ljubavi.5
Crkva je bila sumnjičava i pesimistički nastrojena prema tijelu iz više razloga, a neki potječu od grčke filozofije koju je preuzela. Za Platona, tijelo je bilo zatvor od kojega se duša mora odvojiti da bi stekla dostojanstvo. Spolnost je usmjeravana na isključivu svrhu stvaranja potomstva i liječenja požude. S ovom mišlju slažu se i sveti Pavao (1 Kor 7,32-35) te sveti Augustin. Sveti Augustin bio je uvjetovan i vrlo negativnim iskustvima spolnosti i manihejskom filozofijom, gdje se sve što je materijalno smatra zlim, u suprotnosti s duhovnim svijetom. Za njega je svaki bračni čin laki grijeh ako nije povezan s rađanjem djece.6
Što Crkva danas kaže? Drugi vatikanski sabor u dokumentu “Gaudium et spes“ navodi:
Ta se ljubav posebno izražava i dopunjuje u samom bračnom činu. Zato su čini kojima se supruzi međusobno intimno i čisto sjedinjuju časni i dostojni. Kad se obavljaju na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, radosni i zahvalni, uzajamno obogaćuju.7
Međutim, ljudsku spolnost valja pravilno cijeniti zahvalnošću ne uzimajući je zdravo za gotovo. Učitelji morala i istraživanja psihologa slažu se oko njezine važnosti. U spolnosti ljudski “ego“ (samosvijest) razvija umješnost ljubavi, to jest sposobnost davanja sebe drugima iz ljubavi, ponajprije jer je tjelesna privlačnost sila koja nas gura iz uskog kruga vlastitog “jastva“ osuđenog u konačnici na sterilnost, prema nesebičnom susretu s drugim. S druge strane, spolnost proživljena na egoistični način razara našu osobnost. Antropolog i etnolog Lévi-Strauss podsjeća da je čak i u primitivnim društvima zajedničko tkivo izgrađeno putem spolnosti koja plete senzibilne veze među generacijama.8Drugim riječima rečeno, “eros“ upućuje i postaje sastavni dio “agapea“, i ne samo da ga ne iscrpljuje i ne uništava nego spašava dugoročno sve ono što je u njemu vrijedno, dajući mu pravi smisao.9
Nerazrješivost braka
Neopoziva Božja vjernost Savezu temelj je jedinstva i nerazrješivosti braka. To jedinstvo ne ovisi samo o ljudskim sposobnostima nego nam Duh Sveti dolazi u pomoć kao što je to činio i tijekom Isusova života, prinesenog za Crkvu-Zaručnicu. Bog drži svoje obećanje i sluša naše molitve. Nerazrješivost odgovara i čovjekovoj želji življenja duboke, uzajamne i trajne ljubavi stavljene u naša srca od Stvoritelja. U prilog ide i Isusova potvrda kroz govor: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” (Mk 10,9).10
Da bi ljubav ostala živa, moraš svladati iskušenje navike. Ako se od drugoga odvraća pogled, to završi time da ga više ne primjećujemo. Postoji stalna potreba za novim načinima govorenja i izražavanja ljubavi. Nerazrješivost nije zakon dan radi sebe samog već životno obećanje koje omogućuje ljudima međusobno upoznavanje, traženje-nalaženje i partnersko sazrijevanje11i, tako reći, izgradnju ljubavi unutar sebe i u drugom.
1 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima, Zagreb, Izvještajna katolička agencija, 1994., br. 14.
2 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes, br. 24.
3 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima, br. 11.
4 Usp. PAPA FRANCESCO, Amoris laetitia, 92.
5 Usp. B. BORSATO, L’avventura sponsale. Linee di pastorale coniugale e famigliare, Bologna, Dehoniane, 2006., 79.
6 Usp. BORSATO, L’avventura sponsale, 80-81.
7 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes, br. 49.
8 Usp. C. FIORE, Ilsesso. Enigma e incanto, Torino, Elledici, 1985, 15-17.
9 Usp. FIORE, Ilsesso, 23-24.
10 Usp. XIV ASSEMBLEA GENERALE ORDINARIA (4-25 ottobre 2015), La vocazione e la missione della famiglia nella Chiesa e nel mondo contemporaneo, 61-62.
11 Usp. BORSATO, L’avventura sponsale, 73-75.