Priredila: Leali Osmančević

U situaciji u kojoj se svijet trenutno nalazi, zasigurno nikome nije jednostavno pronaći načine i upravljati svojim emocijama, reakcijama te sveopćim prihvaćanjem novih okolnosti koje je donijela izolacija i izmijenila svakodnevne navike i život. Iako krizne situacije svaki čovjek prolazi i podnosi na sebi svojstven način, reakcije i ponašanja se ne mogu predvidjeti, ali se mogu oblikovati i prilagoditi, uz pomoć ili samostalno. U svjetlu navedenoga, neizostavno je razmišljati i promišljati te naposlijetku i konkretno djelovati prema djeci kao najmlađoj i najranjivijoj skupini našega društva te im pomoći. Djeca su po naravi znatiželjna i imaju potrebu pojasniti sve što se oko njih događa kako bi razumjeli svoju svakodnevicu, sve što ih okružuje i što utječe na njihov život – od svakodnevnih navika, igre, provođenja slobodnog vremena, što utječe na njihove članove obitelji, obavljanje do tada svakodnevnih obveza poput odlaska u vrtić i školu i slično. U situaciji u kojoj se nalazimo neizmjerno je važno, kao odrasla osoba djetetu opisati, pojasniti i razgovarati na njima razumljiv način o svemu što se događa, koliko god to ponekada (i opravdano) bilo teško i izazovno. Djecu često shvaćamo kao krhku, osjetljivu i želimo ih zaštititi od negativnih pojava, a s druge strane postoji i dio društva koji djecu doživljava kao „odrasle u malom“.

Što djeca žele znati?

Djeca u cijelosti nisu niti jedno niti drugo – samo su djeca, žele znati što je potres, zašto ljudi nose maske na licu, zašto više ne mogu tako često izlaziti iz kuće, zašto ne vide svoje prijatelje i članove obitelji svaki dan, zašto njihove bake i djedovi ne bi uopće smjeli van i žele znati do kada će takvo stanje trajati, zašto je uopće počelo i kada će se sve vratiti u njima normalne i svakodnevne okvire… Upravo to su dječja pitanja koja ponekada, zbog, za čitavo stanovništvo novih, nepredvidivih i teških okolnosti, čak i nesvjesno potisnemo ili svjesno želimo izbjeći kako bismo, ponovno nagonski, pokušali zaštititi djecu. No, u njihovoj stvarnosti i načinu razmišljanja kao i spomenutog objašnjavanja svijeta oko sebe, to svakako nije rješenje niti je logično. Djeca su vrlo jednostavna i logična: kada postave pitanje očekuju odgovor baš na to pitanje. I zbog toga je važno naučiti razviti tehnike komuniciranja koje su prilagođene različitim dječjim uzrastima, a koje su i dovoljno jasne. Važnost razgovora s djecom o „teškim“ i zahtjevnim, posebice negativnim temama, nužan je i u medijskom okruženju. Koliko god ponekada nastojimo djecu zaštititi i od samih medija (čak i pribjegavajući zabrani koja nikako nije rješenje) ona barem usputno mogu biti izložena i u pozadini čuti vijest iz informativnog programa ili dio neke vijesti u kojoj će čuti termine „potres“, „izolacija“, „virus“, „pandemija“, „zaraženost“ i sl.

Još jedan od vrlo važnih razloga pojašnjavanja okolnosti djeci i svakodnevnog, barem i kratkog razgovora o trenutnoj situaciji i promjenama je taj što će se u nedostatku razgovora i nedovoljno informacija te zaobilaženjem odgovora na dječja pitanja i pokušavanja zaštite skrivanjem ili uljepšavanjem ove ozbiljne situacije, kod djece vremenom početi razvijati strah koji mogu intenzivirati zabrinute emocije na licima ukućana, posebice roditelja, svakodnevni prizori osoba s maskama na ulici ili sekvence televizijskih vijesti kao i različiti zvukovi (poput sirene hitne pomoći). Kao i odrasli, i djeca su u kriznim situacijama nepredvidiva u reakcijama jer ih ne mogu planirati niti odmah na početku krize kontrolirati. Pa će tako neka djeca postati povučenija i u svojim glavama razvijati različite scenarije u nedostatku informacija – kada prirodna znatiželja nije zadovoljena, dijete (ali i odrasli) ima potrebu nadopuniti tu prazninu nekim sadržajem kako bi moglo nastaviti dalje. Također, djeca mogu postati nemirnija, zbog istoga razloga – nedostatka informacija u novim okolnostima koja su iz temelja promijenile njihovu svakodnevicu i navike koje se stječu upravo u ranijoj životnoj dobi.

Kako razgovarati s djecom o kriznim situacijama?

Dakako da se u razgovoru s djecom trebaju naglasiti i sva pozitivna obilježja koja se, pa čak i u najvećim krizama, mogu pronaći što je ujedno i jedna od komunikacijskih tehnika koja spada u skupinu retorike prilagođene djeci. Ključni savjet koji može pomoći svakoj odrasloj osobi u čijem su okruženju djeca je – pravovremeno davanje konteksta i prikazivanje cjelovite situacije. Na gotovo svakodnevni prikaz liječnika i liječnica u kutama i s maskama na licima u televizijskim vijestima, posebice u informativnom programu koji je u ovim okolnostima jedan od glavnih načina informiranja u kućanstvima, konkretan savjet i način pojašnjavanja trenutnih teških okolnosti djeci može biti sljedeći: sada je teško, no moramo se pridržavati pravila koje su nam liječnici rekli jer oni svaki dan daju sve od sebe i rade kako bi riješili ovu situaciju i pomogli svima nama. Ako ih budemo slušali, redovito prali ruke i manje izlazili, svi ćemo biti zdraviji, prije ćemo vidjeti svoje prijatelje, krenuti u školu i biti dobro. Neke osobe nose zaštitne maske zato što slušaju liječnike i žele, kao i svi mi, da ova situacija što prije prođe. Dok situacija traje, imamo priliku više vremena provoditi zajedno, osmisliti nove igre u kući i naučiti puno novih stvari o temama koje te zanimaju (druge kulture, strani jezici, biljke i životinje i sl. – prilagođeno dječjem uzrastu). Važno je naglasiti da ova situacija ima svoj početak i kraj te da je prolazna.

Gore spomenuti primjer je dakako prilagodljiv ovisno o uzrastu i načinu komunikacije s djetetom u kući i unutar obitelji, ali je i primjer kako se pri pojašnjavanju djeci treba dati cjelovit odgovor koji će odgovoriti na sva njihova pitanja, spriječiti moguće strahove, a kroz odgovor odrasle osobe ujedno i umiriti dijete spominjući mu pozitivna obilježja i dati mu i alternativna rješenja kako bi se što prije prilagodilo novim okolnostima i što bezbolnije dočekalo kraj pandemije i izolacije kroz kvalitetno i zajedničko provedeno vrijeme.

U nastavku…

U idućim tekstovima bit će predstavljene i konkretnije, tematske i svakodnevne situacije koje mogu zadesiti odrasle s djecom u kući kao i prijedlozi za zajedničko provođenje vremena i osmišljavanje aktivnosti koje uključuju i medije, a koje djeci mogu pomoći i olakšati novonastale okolnosti. Sve informacije u tekstu, posebice primjeri, trebaju se prilagoditi dječjem uzrastu i navikama komunikacije i razgovora s djecom koji se koristio u kući, kao dječjoj najsigurnijoj zoni odrastanja, i prije novih okolnosti.