Priredile: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i Mia Roje Đapić, mag.psych.

Kraj partnerstva = kraj roditeljstva ?

Kad se roditelji rastaju, oni prestaju biti partneri, ali nikad ne prestaju biti roditelji – zvuči toliko prirodno i logično da biste se mogli zapitati zašto naglašavamo tako jasnu istinu. Nažalost, u praksi često ostaje nejasna onim roditeljima koji kroz maglu sukoba te zasljepljujuće mržnje i zamjeranja bivšem partneru prestanu vidjeti svoju djecu. Svi ili gotovo svi roditelji vole svoju djecu i za njih žele najbolje. No, što se dogodi kad se pomiješaju vlastite emocije i potrebe s djetetovima? Što se dogodi kad je poriv ostanka u sukobu s bivšim partnerom glasniji od ljubavi za dijete? Što se dogodi kad ne možemo odvojiti partnerski dio od roditeljskog? U ovom tekstu nastojat ćemo pobliže upoznati djecu u središtu sukoba, onu djecu koje „nema“ jer gore između dvije vatre. Također ćemo upoznati djecu koja „odabiru stranu“, a zapravo odabiru preživjeti pod bilo koju cijenu, makar odbacili dio samih sebe odbacujući mamu ili tatu. Na nama je da ih prepoznamo i zaštitimo.

Sudbina djece poput Luke

„Kad gledate samo jedno drugo, ne vidite mene“, riječi su jednog „našeg“ djeteta koje sedam godina živi u ratnoj zoni između roditelja. S obzirom na to da mu je deset godina, sedamdeset posto svog ukupnog života, a sto posto svog svjesnog života, provelo je neviđeno. U školi su ga prepoznali i vidjeli tek kad je „pukao“, kako on to kaže, i tad su se svi uključili da vide kako popraviti njegovo ponašanje. Nazovimo ga Luka. Luka nije bio zainteresiran za promjenu svog ponašanja. Tek kad je postao glasan i agresivan, netko ga je doživio i čuo njegovu bol. Opet, činilo mu se da svi žele „popravljati njega“, kao da je u njemu problem, kao da je „potrgan“ on, a ne sve ono oko njega. Luka nije usamljen slučaj. Rastaje se približno svaki treći brak, a u kućanstvu se prosječno nalazi 1.4 malodobne djece. Trećina tih razvoda su visokokonfliktni, što znači da se sukobi roditelja ne stišavaju, nego ojačavaju i eskaliraju. Ne znamo koliko djece točno prolazi Lukinu sudbinu, ali znamo da se radi o puno njih. Ta djeca trpe posljedice istovjetne posljedicama drugih traumatskih iskustava i okolnosti, poput tjelesnog ili seksualnog zlostavljanja. Istraživanja pokazuju da imaju do pet puta veći rizik od cijelog niza psiholoških i psihijatrijskih smetnji u adolescenciji ili kasnije u životu. A na prvi pogled čine se često tako tihi i prilagođeni da ih ne primjećujemo.

Crno-bijeli doživljaj svijeta

„Mrzim svoju mamu, bojim je se i više je nikad ne želim vidjeti jer ne plaća obvezno uzdržavanje“, s vrata će mi djevojčica od pet godina. Nazovimo je Maja. „Bok, Maja, dobar dan“, nježno ju pozdravim, a Maja nastavlja: „Nije ni htjela da se rodim, htjela me pobaciti, nitko mi to nije rekao, nego ja znam“, naglašava. Gledajući u to malo biće kako barata izrazima i pojmovima kojima ne bi trebalo još barem 15-ak godina, prva stvar koja pada napamet je – otuđenje. Čitajući anamnezu prikupljenu od tate nalaze se iste riječi. U razgovoru s tatom vidljiv je identičan način na koji Maja stišće svoje male šake dok govori o mami. Maja ni o čemu drugome ne govori. Ne zanimaju je igračke, testovi ni crtanje. Zanima je da nabroji „grijehe“ svoje majke i u tatinim očima nađe potvrdu ljubavi. Maja viče dok govori o majci kako bi se apsolutno uvjerila da ju tata čuje s hodnika. On ju nježno mazi po leđima nakon obrade i kaže: „Eto vidite, ja bih ju poslao mami na vikend, ali ona se boji“. Maja je u savezu s tatom, tako snažnom i prožimajućem, da ni nje nema. Praznina podsjeća na Lukinu, ali Majina još ima tatinu masku preko sebe. Majin svijet je crno-bijeli. Majka je najgora, otac je savršen. Naizgled Maja nema problema – velika je, pametna, slatka, društvena, kaže tata. Maja je izbrisala i odbacila pola sebe brišući i odbacujući svoju majku, druga polovina nje progutana je od strane tate, duboko osjeća da ne vrijedi ljubavi, da se ljubav mora zasluživati i da ne može sama misliti, osjećati ni odlučivati. Njen doživljaj same sebe, svijeta i života jednako je crno-bijeli, nedostaje sive, a kamoli svih drugih boja, što postavlja stazu prema psihijatriji. Deset godina kasnije Maja je izrezana po cijeloj ruci, anestezira se alkoholom i slijepo sluša „loše društvo“. Spavala je s nekoliko mladića jer su je nagovarali. Tata ju ponovno vodi psihologu. Kaže, geni su čudo, „ista je mater, nakon svega što sam napravio“. Diže ruke od nje. Maja se želi ubiti.

Preuzmimo odgovornost !

Nema boljeg teorijsko-znanstvenog načina za predstavljanje ove djece od njihovih životnih priča koje su tako snažne i istinite. „Što je trebalo biti drugačije?“ pitam svoje odrasle pacijente s ovim iskustvima. „Sve je trebalo biti drugačije“, odgovaraju. Djeca ne biraju roditelje, njihove odnose i stanja. Ne biraju ni nas stručnjake koji bismo trebali biti tu za njih. Ali mi stručnjaci imamo odgovornost birati tu djecu, koliko god bilo teško i zahtjevno. Ako je teško nama, zamislimo koliki su tereti na tim malim leđima kad ga sami nose. Treba im da smo tu, da vidimo, pitamo, čujemo, surađujemo i bez odgode reagiramo. Kad nam kolege kažu: „Možda roditelj treba malo vremena, pa nije tako mislio, nije namjerno, idemo postepeno, dijete se čini u redu, vidite kako voli ovog roditelja, kaže da će se ubiti ako ih se razdvoji nakratko (…)“, uvijek pitamo što bi bilo da se radi o seksualnom zlostavljanju. Zaista, pročitajte ove rečenice koje mnogi olako kažu kad je u pitanju emocionalno zlostavljanje kao da se radi o silovanju djeteta. Kako bi zvučale? Zlostavljanje je zlostavljanje, pred strukom, zakonom i međunarodnim konvencijama koje ponosno potpisujemo. Preuzmimo odgovornost i reagirajmo odmah. Svaki Luka i Maja bit će zahvalni.

Više o konfliktnim razvodima i otuđenju od roditelja pročitajte na: https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/konfliktni-razvod-i-otudenje-od-roditelja-dijete-u-sredistu-sukoba/