Trauma rastave i razvoda braka i obitelji. Uzroci i posljedice. Kako dalje?

by | 22. 05. 2020. | Rastavljeni, razvedeni, ponovno vjenčani

Priredio: Josip Bošnjaković

Različite činjenice možemo naučiti iz ove knjige. Prva je da je rastava cjelokupni proces koji kroz koji prolazi jedan brak ili obitelj, a razvod je konačna civilna presuda kada je i formalno obilježen ovaj događaj. I druge se stvari mogu naučiti no to prepuštamo zainteresiranom čitatelju. O samoj strukturi knjige ne bismo govorili, osim da ima četiri, podjednako zanimljiva dijela, a ponajviše smo se posvetili prvim dijelom koji nosi naslov Rastave i razvodi brakova i obitelji.

Prof. Aračić imao je hrabrost pisati o ovoj temi i s njom se suočavati što vjerojatno dođe i s godinama kao i s mudrošću koje se nakupe tijekom odrastanja. Prvi korak u mnogim prevencijama pa tako i u prevenciji dobrobiti braka i obitelji, o čemu se govori u trećem dijelu knjige, jest progovoriti o mogućim teškoćama s kojima se susreću obitelji. Rastava i razvod su zasigurno teže situacije za jednu obitelj. Ponekada i strah od onoga teškog što bi se moglo dogoditi mnoge potakne na određenu promjenu, a onda dođe i do odnosa u kojem ipak prevladava i ljubav. Tako i strah od rastave i razvoda može potaknuti na nova promišljanja. Smatramo da je ova knjiga u vjerskim i crkvenim krugovima, u Hrvatskoj, specifikum zbog načina kako progovara o traumi rastave i razvoda.

Naslov knjige je Trauma rastave i razvoda braka i obitelji. Uzroci i posljedice. Kako dalje? Svjesni smo kada se govori o traumi da to nije jedan događaj nego da osobe proživljavaju traumatska iskustva tijekom rastave, gdje onda razvod bude vrhunac toga procesa. Stoga nažalost traumatsko iskustvo često jest kumulativno, to jest nakuplja se s vremenom, s obzirom na uzroke, posljedice, kao i područje koje zahvaća. Uzroci rastave, koji su različiti, a mogli bismo ih svrstati u pojedine podskupine, uzrokuju i gomilaju druge poteškoće što onda i dovodi do kumulativnog stresa, kumulativne traume, te onda i do odluke o rastavi.

Naslovnica knjige, fotografija: Josip Bošnjaković

O obitelji se može govoriti iz više perspektiva no ovdje ćemo spomenuti samo sistemski pristup prema kojemu sve ono što se događa s jednim pojedincem u obitelji ima svoj učinak i na sve ostale članove. U tom pogledu i rastava i razvod ne pogađaju samo par koji se rastaje nego i djecu što je u knjizi na poseban način vrednovano.

U psihologiji je poznato kako su prve godine života za dijete iznimno važne te stoga i dodatni stres u tim godinama. U knjizi se više puta provlači tema djece, a istaknuli bismo zadnji dio prvog poglavlja u kojem su iznijeti primjeri mogućeg rada s djecom iz rastavljenih obitelji. Poznat je pojam privrženosti u psihologiji s kojim se označava povezanost s jednom osobom koja je za dijete značajna u njegovom odrastanju. Upravo i na temelju privrženosti može se i predviđati kakve će moguće reakcije biti onih osoba koje se rastavljaju i razvode, a onda pak i kako ulaze u novi brak što je u knjizi kroz mnoge primjere i dočarano.

Svaka knjiga ima svoje vrijeme te stoga i ova knjiga. Izdana je nakon biskupske sinode o temi obitelji, to jest 2016. g. Sličnost sinode biskupa i ove knjige jest i u metodologiji rada u smislu da se prvo dalo glasa onima o kojima se piše i onima kojih se tema tiče. To je pretpostavka slušanja onih koji su u potrebi, kao i empatijsko razumijevanja drugih. Budući da knjiga ima svoje izvorište u svakodnevnoj praksi hvale su vrijedni i navedeni postojeći projekti rada s rastavljenima i razvedenima kao i s njihovom djecom. Iščitavajući ovu knjigu stječe se dojam da raditi s obiteljima, sustavno kako to prof. Aračić ističe, uključuje rad sa svim obiteljima i upravo takav rad omogućuje transparentnost i Crkve u današnjem društvu.

Nemoguće je prokomentirati sva pitanja koja su postavljana osobama no pojedina bismo pitanja ipak htjeli izdvojiti. Autor se posvećuje cijeloj osobnosti ispitanika pa tako kroz pitanja: Kad se javila prva misao na moguću rastavu/razvod? Kakvi su bili Vaši osjećaji tijekom tog perioda? Koje su se temeljne promjene dogodile u svakodnevici s obzirom na prijašnje stanje? – zahvaća kognitivnu, afektivnu i bihevioralnu dimenziju osobe što je vrlo važno kada promišljamo o cjelovitom čovjeku.

Zatim kroz pitanja: Kada sada pogledate unatrag i pokušate prosuditi, što ste naučili iz svoga iskustva? Kako danas živite? Koje planove, i vizije imate za budućnost? potiče se na integraciju cijelog životnog iskustva, prošlog, sadašnjeg i budućeg, bez obzira kakvo je ono bilo, naravno s pogledom upravljenim prema onome što će biti.

Knjigu otvaraju i zatvaraju oni o kojima se piše, te stoga i u ovoj knjizi otkrivamo promjenu perspektive koja se događa u Crvki a to je da se daje protagonistima, često i žrtvama u bolnom procesu rastave i razvoda, da sami progovore. Kreće se dakle iz perspektive onih koji su prošli proces rastave i razvoda. Utješno je i ohrabrujuće vidjeti da je upravo ovako raspoređen sadržaj. Iz razgovora s osobama može se također uočiti koliko je sposobnost čovjeka da se privikne na novonastale situacije, dakako uz mnoge poteškoće s kojima su se ti ljudi sreli.

I površnom čitatelju knjige upasti će u oko da u cijeloj knjizi postoji samo jedna riječ koja je stavljena u bold, odnosno potamnjena. Osobno nam se ta riječ čini i kao ključ razumijevanja kako onoga o čemu autor piše u knjizi, a tako i nakana autora koju on ističe u više navrata kada je riječ upravo o problematici rastave i razvoda. Kada želimo nešto istaknuti za jednu knjigu tada kažemo da se samo na jednom ili par mjesta nešto ističe. Tako će npr. i bibličari često reći kako se u Ivanovom evanđelju pojavljuje samo na dva mjesta kada Isus kaže Blago vama. Tada lakše upamtimo koja su ta mjesta.

Prof. Aračić, vjerujem s namjerom samo tu jednu riječ stavlja potamnjenu u Zaključku drugog dijela knjige, a ta riječ, odnosno glagol je saslušati. Navodim cijelu rečenicu: „Svaku obitelj treba prije svega saslušati s poštovanjem i ljubavlju i pratiti vodeći se Isusovim primjerom susreta s učenicima na putu za Emaus“. Dakle, saslušati, ali ne bilo kako, nego Isusovom pedagogijom slušanja. Intervjuirane osobe će to u više navrata naglasiti: Bilo mi je dovoljno da je netko u tom trenutku bio uz mene i da sam osjetio/ila razumijevanje.

Iz perspektive Hrvatskoga društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja osvrnuli bismo se i na manji dio prvog dijela knjige u kojoj se spominju savjetovališta. Autor, prof. Aračić, navodi sljedeće: Neki od rastavljenih/razvedenih upiru prstom u samu pripravu na ženidbu te (ne)postojanje crkvenih savjetovališta. Poneka postoje, ali očito nisu doprla do mnogih. Istina. Iz odgovora pak ispitanika na pitanje Što očekujete od svećenika, bračnog savjetovališta, uopće od stručnih crkvenih djelatnika? zaključujemo kako rad Bračnih i obiteljskih savjetovališta u nije dovoljno prezentiran javnosti, te isto tako da ostaje prostora širem i jasnijem vrednovanju rada djelatnica i djelatnika u bračnim i obiteljskim savjetovalištima i u samoj Crkvi u Hrvata, do čega se nadam da će i našim zalaganjem tijekom idućih godina se ipak ostvarivati. Nadalje iščitavamo također potrebu veće povezanosti svih onih koji rade s obiteljima, pa tako i s rastavljenim i razvedenima, kao i potrebu znanstvenog pristupa ovoj temi kako bi govor o njoj ušao i u znanstvenu raspravu.

Papa Franjo zajedno sa sinodalnim ocima u Apostolskoj pobudnici Amoris laetitia u br. 242. ističe kako je potrebno u nad-biskupijama otvarati centre gdje će se izlaziti ususret onima koji su u procesu rastave ili onima koji su se razveli. U Hrvatskoj postoji 10-ak Bračnih i obiteljskih savjetovališta od 2003. godine gdje neumorno iz dana u dan mnogi bračni i obiteljski savjetovatelji prate dramu mnogih bračnih parova kao i njihovih obitelji upravo u ovim bolnim i traumatskim procesima, o kojima prof. Aračić u svojo knjizi obilno piše i svjedoči.

Autor u knjizi otvoreno ističe i poteškoće obredne religioznosti kod ljudi, koja se očituje u tome da imaju sve potrebite sakramente, ali ujedno i ne žive od tih sakramenta. Stoga smatramo bitnim da i teologija, ne samo pastoralna, promišlja o ovoj sve učestalijoj stvarnosti u našem društvu. Sigurno da je i to jedna od periferija na koju rado ne zalazimo, ali kroz koju smo pozvani proći. Ova knjiga jest poticaj za jedno takvo razmišljanje. Ona otvara nove perspektive za sve one koji djeluju i rade na području pastorala braka i obitelji, kako u prevenciji tako i u kurativnom području.

Istaknuli bismo također još dva bogatstvo ove knjige, a to je isprepletenost prakse, teorije i smjernice djelovanja. Vjerujemo kako potaknuti ovim promišljanjima zajedno možemo djelovati. Drugo bogatstvo jest što su u nekim materijalima izrade ove knjige sudjelovali i studenti, što govori o suradnji koja je tako nužna u pastoralu braka i obitelji.

Važnost diferenciranog pristupa (str. 69) svakom pojedincu jest također naglašena u knjizi prof. Aračića što se i u postsinodalnoj apostolskoj pubudnici Amoris laetitia otvara kao nova nužnost rada s osobama koje prolaze kroz iskustvo rastave i razvoda. Stoga na kraju donosimo i citat prof. Aračića:

„Vrlo je važno svakoj pojedinoj osobi pristupiti s osobitom pažnjom i poštovanjem njene vlastite povijesti u cjelini. Svaki slučaj treba uzeti ozbiljno i posebno, što treba rezultirati iznošenjem pojedinačne i posebne povijesti, nužne za rad crkvenih djelatnika s dotičnima. Teološko pitanje je pitanje Crkve zbog čovjeka i tumačenja Božjeg djelovanja prema njemu“ (Aračić, 2016, 33).