Svakodnevno koristimo izrazito veliki broj riječi. Riječima možemo utješiti nekoga, riječima možemo nekoga povrijediti. Sami znamo da u velikom broju situacija pazimo na koji način ćemo neku vijest ili informaciju prenijeti nekome. „Važemo“ riječi i izraze, pažljivo biramo koje ćemo riječi koristiti. Koliko puta smo samo bili krivo shvaćeni samo zato što smo možda upotrijebili krivi izraz ili nam je nešto „izletjelo“ što nije trebalo?
Predlažemo Vam da započnete vaše obiteljske kateheze, te uistinu posvjedočili primjerom kako su roditelji prvi odgojitelji u vjeri. Ne morate imati nekakva posebna znanja, kao što su npr. katehetska, pedagoška, psihološka, teološka. Imajte povjerenja u sebe i u vlastita znanja i vjerska iskustva koja ste do sada stekli.
Ono o čemu smo svjedočili čitavo vrijeme jest da su se ljudi polarizirali u svojim ponašanjima tijekom cijele ove situacije. S jedne strane imali smo one koji su se strogo držali preporuka, nisu izlazili iz svojih kuća osim kada su baš zaista morali, opskrbili su se nužnim namirnicama i potrepštinama za idućih nekoliko tjedana, brižljivo pratili sve novosti i preporuke te se nadali što bržem završetku ove situacije. Imamo pak s druge strane one koji su svoja druženja nastojali preseliti iz zatvorenih kafića u parkove i kućna okupljanja, slobodne dane zbog ograničenja rada koristili u zajedničkom roštiljanju na proljetnom suncu, nisu vjerovali onome što preporuča stožer, smišljali su različite teorije zavjere i isto tako se nadali što bržem završetku ove situacije da se što prije ukinu ograničenja i zabrane kako bi se mogli vratiti svakodnevnom ritmu života. Zašto se neki ljudi ponašaju kao da ih se to ne tiče? Zašto se neki pridržavaju preporučenih preventivnih i izbjegavajućih zdravstvenih ponašanja, a neki ne?
Nekima je bilo potrebno manje vremena, a nekima malo više da shvate ono što se oko nas događa. Neki se još uvijek bore s time. Svatko na svoj način. Svatko od nas proživljava različita emocionalna stanja, nekada ne znajući niti prepoznati i jasno odrediti kako se osjećamo. Nije niti čudno. Ova globalna pandemija natjerala nas je sve da promijenimo i prilagodimo svoja ponašanja. To je ono čega smo svi svjesni. Ono što možda ne primjećujemo odmah, usmjereni na neposredne opasnosti i usklađivanje vlastitih navika i rituala s novonastalim uvjetima, sve ovo polagano, u tišini mijenja i naš mentalni svijet. Uvodi promjene u to kakav stav i odnos zauzimamo prema sebi, drugima, svijetu. Svi mi imamo nekakva određena očekivanja i vjerovanja o samima sebi, o ljudima oko nas, o svijetu u kojem živimo. Normalno i očekivano da se osjećamo zbunjeno i „uzdrmano“ kada shvatimo da ta naša vjerovanja i očekivanja i nisu baš primjenjiva uvijek i svuda. Vanredne okolnosti zahtijevaju promjenu u ponašanju. Ali istovremeno neminovno dolazi do promjene i u našem razmišljanju.
Iako mjere izolacije pomalo popuštaju, još uvijek se moramo držati preporuka nadležnih institucija vezano uz ponašanja i na radnom mjestu, i u školama i vrtićima ukoliko smo morali djecu uključiti u obrazovni sustav. No, ako smo još uvijek svi u kući, ono što je zasigurno uvijek potrebno to je struktura dana. Nekakav ustaljeni ritam, to jest da djeca znaju kad se ustajemo, kad jedemo, kada vrijeme provodimo zajedno a kad se svatko posvećuje sebi i svojim obvezama ili nečemu sto voli raditi.
Naši umovi trude se najbolje što mogu da nas zaštite. Tako su se jednostavno razvili kroz godine i godine i brojna iskustva kojima smo kao ljudska populacija bili izloženi. Omogućili su nam tako da na vrijeme reagiramo na opasnosti i tako preživimo. Naš um će tako reagirati na svaku naznaku moguće prijetnje, usmjeriti se isključivo na nju i pokrenuti sve u našem organizmu kako bi nam omogućio da nas sačuva u tom trenutku – borimo se ili bježimo ili „zamrznemo“. Da dovedemo stanje pod kontrolu. Da stvorimo stabilno okruženje. Da stvorimo okruženje sigurnosti.
Složiti ćemo se vjerojatno da su okolnosti svakodnevnog života bile prilično drugačije u posljednje vrijeme. I nismo mogli sa sigurnošću znati koliko će to trajati. Ni trenutno još nije se sve baš vratilo u potpunosti u „normalno“ funkcioniranje. Ne možemo ni znati koliko će dugotrajne posljedice svega ovoga biti prisutne u našim životima i kakve će one biti. Uznemirenost je bila tu, oko nas. I dalje još uvijek u tragovima jest. Ako se i nismo uplašili samog virusa i eventualnog oboljenja, vjerojatno lagano promišljamo o utjecaju svih događanja na posao, ekonomiju, svakodnevicu i sve ostale aspekte života. Svi smo nekako bili jedno određeno razdoblje „na rubu“.
