Priredila: Ivana Stvorić
Složiti ćemo se vjerojatno da su okolnosti svakodnevnog života bile prilično drugačije u posljednje vrijeme. I nismo mogli sa sigurnošću znati koliko će to trajati. Ni trenutno još nije se sve baš vratilo u potpunosti u „normalno“ funkcioniranje. Ne možemo ni znati koliko će dugotrajne posljedice svega ovoga biti prisutne u našim životima i kakve će one biti. Uznemirenost je bila tu, oko nas. I dalje još uvijek u tragovima jest. Ako se i nismo uplašili samog virusa i eventualnog oboljenja, vjerojatno lagano promišljamo o utjecaju svih događanja na posao, ekonomiju, svakodnevicu i sve ostale aspekte života. Svi smo nekako bili jedno određeno razdoblje „na rubu“.
Ono što je zanimljivo u našim međuljudskim odnosima, kada se osjećamo nemirno, uznemireno, neraspoloženo, nesigurno – velika je vjerojatnost da ćemo se „istresti“ na osobe koje su nam najbliže, osobe koje najviše volimo, osobe do kojih nam je najviše stalo – naše partnere i obitelj. Kako bismo dodatno zakomplicirali stvari, umjesto da budemo direktni i otvoreni u vezi toga kako se osjećamo, što mislimo i što želimo, našu uznemirenost iskazujemo tako da okolišamo – dodirnemo se neoprane šalice, spomenemo kako ne možemo izdržati više to hrkanje po noći, inzistiramo da je naš način slaganja posuđa u perilicu ispravan, opominjemo zbog odabira tv programa koji će se gledati… Ne prepoznajemo i ne prihvaćamo da je u podlozi svih tih primjedbi i optužbi neizbježna i univerzalna napetost.
Uzevši u obzir da smo neko određeno razdoblje više vremena provodili sa svojim ukućanima nego što smo možda imali naviku, nije loše uzeti ovo u obzir. Kada primijetimo da smo napeti i uznemireni pokušajmo drugačije reagirati. Nemojmo praviti probleme od sitnica i optuživati se međusobno. Iskoristimo takvu situaciju da se još bolje povežemo. Da se još bolje upoznamo. Da naučimo kako otvoreno i direktno razgovarati o našim nedoumicama, sumnjama, strahovima, željama, neugodnim iskustvima. Da pokažemo razumijevanje i strpljenje. Da podijelimo slobodno koliko nam naši partneri i obitelj znače, koliko nam je stalo, koliko ih volimo. A kako ste vi iskoristili ovu situaciju?
Što se može dogoditi kada nas uznemirenost i panika preplave?
Uznemirenost čini upravo ono što je njezin zadatak kada se pojavi – pokušava nas pripremiti i zaštititi. Ukoliko dopustimo pak da nas preplavi, i u potpunosti regulira našim ponašanjem, stvari mogu otići u krivom smjeru. Naš nagon za preživljavanjem postaje sve istaknutiji i usmjeravamo se samo na sebe.
POSTAJEMO PRETJERANO OPREZNI
Slušamo i čitamo sve više i više vijesti i novosti vezanu za naš izvor uznemirenosti. Kada smo uznemireni nismo u stanju razmišljati kao inače i objektivno donositi zaključke jer kontrolu nad našim kognitivnim funkcijama preuzme emocionalni um. Sjetite se bilo kojeg stresnog razdoblja u životu – jeste li dobro funkcionirali na poslu? Jeste li mogli razmišljati o bilo čemu drugome osim o tom izvoru stresa? U razgovorima, je li vam se događalo da vas svaka tema nekako podsjeća i vraća na izvor stresa Dakle, dok prikupljamo sve te informacije nismo baš u stanju odvojiti i razlikovati kvalitetu izvora iz kojih dolazimo do njih. Više se zadržavamo na onima koje katastrofiziraju dodatno cijelu situaciju. Nastojimo na takav način osigurati se da znamo što više kako bismo se bolje pripremili – a zapravo sebi činimo medvjeđu uslugu jer tako povećavamo razinu uznemirenosti i uvjerenost u to da nismo sigurni!
POSTAJEMO PRETJERANO KOMPETITIVNI
Umjesto solidarnosti i međusobnog pomaganja, kod nekih ljudi preplavljenost osjećajima straha i uznemirenosti može dovesti do pretjerane potrebe da se izbore za sebe. Postaje pitanje života ili smrti. Pitanje ja ili ti. Mi ili oni. Socijalna smo bića koja se u svojem svakodnevnom životu i odlukama često vode onime što drugi čine. Uspoređujemo se s drugima, pratimo što oni rade, procjenjujemo koliko je nešto dobro za nas ili loše na temelju toga kako se drugi ponašaju. Učimo puno toga iz iskustva drugih ljudi, ne moramo sami kroz sve situacije proći. Možda niste ni razmišljali o tome da biste se trebali opskrbiti toalet papirom ili brašnom, ali kada ste vidjeli u kojim količinama drugi ljudi takve artikle pribavljaju, možda se pomislili kada ste bili u trgovini: „A za svaku sigurnost, ubacit ću i ja jedan paket u kolica. Nek’ se nađe!“ I tako nastaje lančana reakcija paničnog kupovanja i „osiguravanja“ samog sebe. Pokušavamo stvoriti sigurnost u svojem okruženju, ne bivajući svjesni toga da je ta sigurnost lažna i prividna, a pri tome potencijalno ugrožavajuća za druge koji možda nisu reagirali na vrijeme i ostaju bez ičega.
NAŠA PAŽNJA POSTAJE PRISTRANA
Uslijed svega navedenoga, počinjemo promatrati ostale ljude kao prijetnju i njihova ponašanja kao prijeteća. Generaliziramo, katastrofiziramo, mentalno filtriramo sve što se oko nas događa, emocionalno zaključujemo, negiramo pozitivno… Jeste li baš bezbrižno išli u kineske dućane i naručivali robu s interneta od kako je sve počelo? Kako reagirate kada netko u vašoj blizini kihne ili zakašlje se? Kako gledate na onoga tko zaboravi oprati ruke nakon što je došao izvana? A sada razmislite koliko ste ovome pridavali pažnju negdje prošle godine u ovo vrijeme. Ovakvim ponašanjima povećamo razlike između nas, potičemo osjećaj da su „svi drugi loši“, da nismo sigurni. A prava istina je da smo svi u ovome zajedno.
Uznemirenost i ostale emocionalne reakcije na prijetnju nisu problem, one nisu naš neprijatelj. One nas upozoravaju i pomažu da se ponašamo odgovorno i zaštitimo sebe i druge. Nije naša krivnja što se one javljaju. Ali tanka je granica između toga da budemo odgovorni i čuvamo se kako bismo spriječili širenje virusa, i toga da postanemo oholi, okrutni prema drugima, sebični, puni predrasuda. Birajte tko želite biti u takvim kaotičnim situacijama!