Priredila: Elizabeta Matuzović, teologinja, bračna i obiteljska savjetovateljica

U svakom bračnom problemu čuči neka osobna razvojna potreba i izazov. Izazov je u konfliktima otkriti  poziv  na suočavanje s važnim osobnim životnim temama.

Bračni parovi u svojoj zajedničkoj životnoj priči prolaze kroz više karakterističnih i tipičnih razdoblja, koja ih izazivaju na svladavanje određenih životnih zadaća. Par se, kao i ostali živi sustavi, nalazi u neprestanoj promjeni, i tek što  su  učvrstili svoj identitet kao par, moraju ga iznova graditi. Tako, primjerice, parovi koji prvi put postanu roditelji, trebaju izmijeniti cijelu svoju  životnu rutinu kako bi opstali kao par. Ili, kada zadnje dijete ode od kuće, par se mora iznova postaviti i strateški povezati kako ne bi došlo do pucanja bračnog sustava. To ujedno znači i napustiti ono uobičajeno  i poznato kako bi razvili nešto novo, koje je i njima samima nepoznato.

Tako, primjerice, par s malim djetetom mora naučiti pustiti trećeg u svoje zajedništvo, kako bi se integrirao. Ili, kada djeca odu od kuće, par se mora oprostiti od od dijeljenja svakodnevice s djecom i ponovno naučiti  dijeliti svakodnevicu udvoje. To je često naporno i  bolno, te donosi strahove i nesigurnost u svakom pogledu. Stoga ne čudi da su i takvi prijelazi krizni i ubrajaju se u krizna razdoblja bračnog para, iako ga istovremeno i jačaju.  Zato ponekad uporna svađa, ljubomora ili ljutnja mogu biti simptom jednog takvog prijelaza, a istovremeno je suočavanje s tom novom situacijom ključ za izlazak iz nje.

Stoga se uvijek dobro upitati: Čemu vodi ova bračna kriza? Što nam želi poručiti ili na što nas želi usmjeriti? Pomaknemo li ovo pitanje na osobnu razinu, dolazimo do toga da u svakom bračnom problemu čuči neka osobna razvojna potreba i izazov. Tako se onda i optužbe preokreću u zahvalu, od onog stava: „Ti si kriv/a za sve ovo!“ do: „Ti me ovim sukobom  izazivaš tamo gdje trebam osobnu promjenu i napredak.“ Pri tome  konflikti više nemaju destruktivnu karakteristiku nego služe za suočavanje sa središnjim osobnim životnim temama.

Naravno, ponekad je lakše barem privremeno čvrsto uroniti u krizu i vrtjeti se u krug, nadajući se da će neprestano ponavljanje istoga konačno donijeti rješenje i izlaz. No, učinkovitije je i svrsishodnije, iako bolnije, usmjeriti pogled na sebe i u sebe, te rješavati stvarne potrebe na koje kriza ukazuje.

Zato su krize ujedno i resursi, te  motivacija i poticaj na  daljnji razvoj, kako bi ruševine i kamenje jednog odnosa poslužili za izgradnju novih životnih prostorija.