Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

Devetu scenu suosjećanja htjeli bismo započeti promišljanjem nad odlomkom iz knjige Uskrsnuće pisca L. Tolstoja. Naime, opisujući nutarnja previranja Nehljudova o tome što uraditi sa zemljom koju je dobio u nasljedstvo, te pokušavajući se iskupiti za svoje loše ponašanje, Tolstoj (1979, 218) navodi sljedeće promišljanje tog lika:

Sve mu je sad bilo  jasno da se nije mogao načuditi kako ljudi ne vide, a i on sam toliko dugo nije vidio ono što je tako očito jasno. „Svijet izumire, privikao se da izumire, u njemu se stvorio način života koji je svojstven izumiranju – izumiranje djece, rad žena iznad mogućnosti, oskudice hrane za sve, osobito za starce. I tako je malo-pomalo zapadao narod u to stanje da mu i sam ne vidi svu strahotu i ne tuži za nj. A zato mislimo i mi da je to stanje prirodno i da tako treba i da bude“.

Da, čovjek se navikne i na težak život, i na umiranje, i na propadanje, na oskudicu, siromaštvo, batine, pa čak i gore „stvari“. Kod nekih se utrne buntovni duh, ili duh potrage za pomoći, no hvala Bogu ne kod svih. Ima osoba koje ne prestaju tražiti, koje nemaju više što izgubiti nego se bore za tračke svjetla i nade. Ljudski je tražiti pomoć, podršku, razumijevanje, suosjećanje. Do sada smo u našim promišljanjima vidjeli kako je Isus bio onaj koji je po svojoj inicijativi pokazivao razumijevanje, suosjećanje za ljude, no u devetoj sceni se susrećemo s ocem koji traži pomoć za svoje dijete, pita za suosjećanje. Dirljiva scena s kojom su upoznati svi koji su tražili ili traže pomoć za svoju djecu, roditelji koji se u takvim situacijama često osjećaju i bespomoćnima. Da bismo pitali za nešto, često to podrazumijeva da znamo što je to što tražimo. Otac pita, traži suosjećanje. Vrlo je važna razlika između sažaljenja i suosjećanja. Sažaljenje je pogled s visoka prema dolje, i ono po sebi čini čovjeka pasivnim i doprinosi depresivnosti, dok suosjećanje, kako smo vidjeli iz dosadašnjih scena, vraća u život. U knjizi Uskrsnuće lik Nehljudov prolazi kroz određenu nutarnju preobrazbu i počinje drugačije gledati ljude oko sebe, nailazi na mnoge koji traže pomoć. Dva su trenutka iz devete scene suosjećanje koja želimo izdvojiti. Prvi je što otac traži i pita za pomoć:

I dovedoše ga k njemu (sina s gluhonijemim duhom). Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče: »Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.

Mk 9, 20-27

Otac je onaj koji pita za pomoć jer je sin gluhonijem. Sin ni sam nije svjestan u kakvoj se situaciji nalazi. Potreban je netko tko bi bio njegove uši, tko bi bio njegova usta. Svakodnevno se možemo naći u takvoj situaciji da budemo nečije uši i nečija usta i tražimo i molimo: Bože pokaži nam svoje suosjećanje. Nije sramota tražiti suosjećanje. I Isus je postao naše ruke, naše oči, naše tijelo, naše meso. Nećemo ulaziti u pojedinosti ovoga odlomka nego se zaustaviti samo na tome kako je moguće tražiti i pitati za suosjećanje.

Živimo jedni od drugih, od međusobno izgovorenih riječi, poticaja, ohrabrenja, uočavanja, primjećivanja, suosjećanja. Claude Steiner u svojoj knjizi Školovanje srca objašnjava takozvanu ekonomiju stroke-ova. Stroke bismo na hrvatskom, u duhu psihoterapijskog pristupa transakcijske analize, mogli nazvati jedinicom prepoznavanja, to je određeni podražaj, uočavanje drugih i primjećivanje drugih. Za primjer ćemo navesti kada nekoga potapšamo po ramenu i kažemo mu: Lijepo te je vidjeti. To je neverbalni pozitivni bezuvjetni stroke, odnosno drago nam je vidjeti tu osobu i to joj komuniciramo. Za pretpostaviti je kako će druga osoba to s veseljem primiti, iako to nije uvijek pravilo. Claude Steiner pak na temelju svog iskustva u terapiji navodi kako su moguća sljedeća pravila u stroke-ovima: nemoj dati stroke-ove koje želiš dati (npr. želim drugoga pohvaliti ili zagrliti, ali se ustručavam), ne traži stroke-ove koje želiš (npr. ne želim pitati za pomoć iako je trebam), ne prihvaćaj stroke-ove koje želiš (npr. nemoj prihvatiti donaciju od 5.000,00 kn iako ti je potrebno, ili pak jednu čokoladu kojoj bih se ipak obradovao), ne odbijaj stroke-ove koje ne želiš (npr. nemoj odbijati poljubac osobe koja je pijana, iako ti se to ne sviđa), ne daj samome sebi stroke-ove (npr. nemoj samoga sebe pohvaliti jer ćeš se umisliti).

Otac gluhonijemog sina traži stroke, traži pomoć jer zna kako mu je to potrebno, odnosno njegovom sinu. Ne ustručavajmo se pitati i tražiti pomoć za sebe ili za druge. Ovisni smo jedni o drugima i iluzija je željeti živjeti neovisno.

Druga misao koju želimo danas izdvojiti vezana je uz završetak odlomka u kojem Isus suosjeća:

Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom.« Mk 9,28-29

Isus navodi kako je moguće iskazivati suosjećanje tako što je svjestan važnosti molitve (Mk 9, 29 καὶ εἶπεν αὐτοῖς· τοῦτο τὸ γένος ἐν οὐδενὶ δύναται ἐξελθεῖν εἰ μὴ ἐν προσευχῇ). Evanđelist ovdje spominje molitvu, bez posta. Kako to da je važna molitva? Mnoštvo je mogućih odgovora, no ovdje ćemo navesti jedan: preko molitve se čovjek mijenja. Kroz molitvu spoznajemo Boga koji je suosjećajan, kroz molitvu postajemo svjesni kako smo siromasi (Blago siromasima duhom– Mt 5, 3) i da nitko nije samodostatan – gluhonijem, nego smo svi ovisni jedni o drugima, i potrebiti suosjećanja. Bog je naš suosjećajan. Stoga je molitva odnos s Bogom koji suosjeća i u čijoj prisutnosti i sam postajem sposoban biti suosjećajan jer sam doživio suosjećanje. Mnoštvo je prilika gdje možemo biti uši naših bližnjih, usta naše braće i sestara, noge i ruke.

Gospodine, neka i naša srca i misli u molitvi spoznaju Tvoje suosjećanje prema nama kako bismo i sami bili suosjećajni jedni prema drugima. Pomozi nam izvesti na pučinu života naše živote i gledati tvojim očima, slušati tvojim ušima.

Ili pak riječima Nehljudova: Gospodine, pomozi mi, nauči me, dođi i nastani se u meni i očisti me od svake nečistoće (Tolstoj, 1979, 105).

Literatura:

Tolstoj L. N. (1979). Uskrsnuće, Zagreb.

Steiner C. (2007). Školovanje srca, Novi Sad.