Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

Zadnja scena suosjećanja odnosi se na trenutak kada Zaharija pjeva hvalospjev Bogu. Nakon viđenja u hramu ostao je nijem, došao je doma (1,5-24), supruga Elizabeta je zatrudnjela i rodila sina Ivana (značenje riječi Ivan jest Bog je milostiv), s čime se prekida tradicija u njihovoj obitelji jer nema nitko da se tako zvao. Ivanov otac prestaje biti nijem izgovarajući divne riječi, započimajući ponovno govoriti, no prve riječi bijahu Ivan mu je ime, odnosno Bog je milostiv. Zaharija počinje novu priču svog života i života darovanog mu sina riječima Bog je milostiv, Ivan. Tradicija otvara nove prostore Bogu ljubavi, preko Ivanovog glasa koji viče u pustinji, spremajući put Riječi, odnosno Isusu Kristu. U Zaharijinom hvalospjevu blagoslov se širi na sve narode, i na one koji sjede u tami i sjeni smrtnoj (r. 79). Bonaventura Duda piše: da bismo osjetili sve bogatstvo riječi blagosloviti – hebr., u korijenu, b-r-k, a grčki eu-logeo – treba imati na umu iznenađujuće, često čudesne Božje darežljivosti u povijesti pojedinca i Izraela koje nam bilježi Biblija. Duša, zatečena i iznenađena Dobrotom, ostaje zapanjena i ne umije drugo nego provaliti u „blagoslov“: baruk! eulogetos! benedictus! Blagoslovljen! – sva su mi dobra, sva blaga od tebe; ti si mi izvor, ali ih ne čuvaš za sebe, nego se veseliš da ih raskošnom darežljivošću dijeliš … A blagoslivljati Boga, to ne znači zaželjeti mu porast njegova bedanskog bogatstva, nego javno ispovijedati njegovu dobročiniteljsku svemoć i raskošnu darežljivost, tako da i drugi budu potaknuti da ga „blagoslivlju“ (Duda, 1966). Čudesno se razlijeva, prelijeva bogatstvo suosjećanog Božjeg srca preko malenih Zaharijinih usta što izgovaraju milinu Božjeg obećanja, koje i danas se izvršava na svim ljudima, i na nama. Pun Duha Svetoga Zaharija pjeva hvalospjev Bogu:

Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!
Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.
A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati
jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove,
da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih,
darom premilosrdnog srca Boga našega (διὰ σπλάγχνα ἐλέουςθεοῦ)
po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine
da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.

Lk 1, 68-79

Iz utrobe Božje pune ljubavi, suosjećanja, milosrđa (διὰσπλάγχναἐλέουςθεοῦ) rađaju se obzori života i svjetlosti za ljude. Zraka svjetlosti iz utrobe Boga koji suosjeća, Boga koji je milostiv i milosrdan, prelomila je tijek povijesti, i otvorila neslućene horizonte kreativnosti u ljubavi, caritasu, glazbi, umjetnosti, znanosti, razumijevanju cjelokupne stvarnosti.

Svjetlo se ne treba boriti protiv tame, nego tamo gdje se svjetlost širi, tama sama po sebi nestaje. U tom smislu dobro je ponekad u životu pitati se ne čega bih se trebao odreći, što trebam prestati činiti, nego na koji način se približiti Isusu Kristu. Jer približavanjem Njemu automatski se mijenjaju stvari, pogledi, načini življenja u našoj svakodnevici. Onaj tko hodi u mraku napipava oko sebe stvari kako bi se mogao kretati, nije slobodan, ne može se kretati mirno i slobodno. Onaj tko hodi u svjetlosti jest čovjek koji je slobodan i koji dobro prepoznaje stvari oko sebe, čovjek koji se ne boji. Sjetimo se samo one igre kada su nam kao djeci ili pak kao odraslima zavezali oči u našim obiteljima pa smo trebali prepoznati rukama o kome se radi – trebalo nam je više vremena da prepoznamo čovjeka pokraj nas.

No kada smo u svjetlosti, i kada nam oči ne prekriva tama, tada mi prepoznajemo u braći i sestrama ljudima istinsko lice, lice ljudi s kojima živimo, s kojima boravimo, s kojima se družimo, koje susrećemo svakodnevno ili pak rjeđe. Tama ne može pobijediti svjetlo, jer je naše svjetlo ono koje dolazi od života, od Isusa Krista. Dapače, svjetlost nam omogućuje da vidimo i detalje u našim životima. Pod svjetlom vidimo i boje. Svjetlost nam omogućava gledati svijet u bojama. Za vjernika koji ustaje ujutro s Bogom stvari u životu poprimaju različite boje. Pod svjetlom također donosimo dobre odluke za naš život jer jasnije vidimo gdje se nalazimo i kuda bi htjeli ići. Tko se stavlja na stranu Svjetla i Života uvijek je pobjednik.

Na tragu naše zadnje scene suosjećanja važno je primijetiti kako je u pozadini Mladog sunca, zvijezde (ἀνατολή, ῆς, ἡ) koja donosi svjetlo, premilosrdno srce, utroba Božja koja suosjeća s ljudima. Duda piše kako se hebrejska psihofiziologija izražava malo drugačije nego naša; Židov misli srcem, a osjeća utrobom; fiziološko sijelo savjesti jesu bubrezi. Za njih, dakle, sijelo osjećajnog života nije srce, već utroba (usp. post 43,30 … + 1 Kor 3,26 i dr.). Mi, dakle, ovdje trebamo prevesti „utroba“ sa „srce“. I još jedan hebreizam: u izrazu „srce milosrđa“ imamo tzv. hebrejski ili atributivni genitiv koji treba prevesti prijevodom (jer hebrejski jezik ima vrlo malo pridjeva). Dakle, „srce milosrđa“ je „premilosrdno srce“. Tako se već u blagoslovljen može naći bogato uporište za teologiju Srca Božjega (usp. Kol 3,12). Mlado sunce pak za Dudu označuje prvenstveno rano sunce, sunce na istoku, te po sebi pristaje prijevod Mlado Sunce. Krist je kao mlado sunce što kao jedri mladić „s nebeskih visina“ ishod da do svog zapada put svoj nebom optrči i ništa se ne može sakriti životvornoj toplini i svjetlosti (Duda, 1966).

Nadamo se kako će i ovih 13 scena poput Božje zaručničke simfonije (Manns, 2019) otkrivati ljepotu Mudrosti i Zaručničke Božje ljubavi što se očituje po suosjećanju, milosrđu, ljubavi, Božjem savezu s ljudima, jučer, danas i uvijeke.

Bonaventura DUDA, „Blagoslovljen“ – Hvalospjeva Zaharijin Bogu Savezniku Otkupitelju: egzegetske bilješke uz Lk 1, 68-79, u: Bogoslovska smotra 36 (1996.) 3-4, 574-585.

Frédéric MANNS, Sinfonia sponsale nel Vangelo di Giovanni, Napoli, 2019.