Priredila: Dr.sc. Anita Dučkić Sertić univ. spec. act. soc.; dipl. kat.; logoterapeut
Obiteljsko savjetovalište Caritas Zagrebačke nadbiskupije

Duhovnost kao složeni i sveobuhvatni konstrukt u literaturi se definira kao egzistencijalna stvarnost (Miller, Korineck i Ivey, 2004.) koja predstavlja osobno otkrivanje svrhe i odnosi se na traženje odgovora na pitanja o konačnom smislu, smrti, bolesti, na potrebu za vjerovanjem u nešto veće, nešto što povezuje ljude međusobno (Rothman, 2008.) te predstavlja snažan resurs osnaživanja pojedinca i obitelji u nošenju s teškim i kriznim životnim situacijama kao što su bolesti, iskustvo traume, iskustvo nasilja i zlostavljanja i iskustvo gubitka (Walsh, 2006.). Isto tako, pomaže u izgrađivanju otpornosti za buduće teškoće (Coffey, 2002.), kao i u preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke, te potiče proaktivno djelovanje, a ne pasivnost osobe (Booher, 2006.).

Stoga, smijemo i možemo govoriti kako mnoge osobe koje su imale iskustvo obiteljskog nasilja u duhovnosti vide elemente svog identiteta i osobnog života. Duhovnost im služi kako bi smogle snage za rješavanje problema, za iscjeljenje rana i oslobođenje od zlostavljajućih odnosa. Mnoge žrtve nasilja iznose kako je vjersko/duhovno savjetovanje bilo među najkorisnijim uslugama i izvorima u nošenju s postojećom teškom situacijom. Također iznose kako pohađanje vjerskih aktivnosti predstavlja veliki značaj u njihovom oporavku od nasilja u obitelji. Njihove vjerske zajednice ponudile su im emocionalnu potporu, osjećaj pripadnosti, sigurnost i praktičnu pomoć (npr. sklonište) i materijalnu pomoć u novcu. Duhovno i vjersko uključivanje predstavlja psihološku dobrobit za osobe koje su imale traumatsko iskustvo nasilja, uključujući i višu razinu kvalitete života i nižu razinu depresije, kao i višu razinu društvene podrške.

Suradnja između vjerskih zajednica i svjetovnih institucija ključan je faktor u pružanju odgovarajućih višestrukih potreba žrtvama nasilja u liječenju i oporavku. Stoga je vidljiva potreba za obrazovanjem stručnog i vjerskog kadra kao i podizanjem svijesti o potrebi cjelovite pomoći žrtvama nasilja u obitelji.

Kako je duhovnost važan alat u nošenju s traumatskim iskustvom nasilja i zlostavljanja, duhovni terapeuti/duhovni asistenti ili vjerski vođe mogu osuditi zlostavljačko ponašanje, istodobno potičući traženje pomoći počinitelju nasilja, kako bi mu se pružila adekvatna pomoć u razvijanju svjesnosti o nasilju kao zlom činu, te mu pružiti podršku na putu ozdravljenja koristeći pritom reurse zajednice.

Na temelju istraživanja provedenog u Americi u sklopu Nacionalnog istraživanja, autori Giesbrecht i Sevcik (2000) govore kako od 151 žene koja je invervjuirana, njih 97% govori o važnosti duhovnosti – navode kako je Bog bio izvor njihove snage i utjehe. Također navode kako sudjelovanje u vjerskim aktivnostima povećava razinu psihološke dobrobiti i smanjuje razinu depresije. Studija navodi kako aktivni vjerski angažman korelira s nižom razinom nasilja u obitelji i viktimizacijom te kako postoji povezanost aktivnog vjerskog angažmana s većom razinom socijalne podrške (praktična pomoć u smještaju, posredovanje u pronalasku posla, financijama i pružanju duhovne skrbi). Mnogim su ženama vjerska uvjerenja i sudjelovanje u vjerskim aktivnostima pomogli u zauzimanju pozitivnog stava prema sebi, u smislu odvažnosti za napuštanje partnera zlostavljača i traženje pomoći socijalnog okružja (crkve, CZSS, ženskih kuća, psihijatrije, policije itd.).

Giesbrecht i Sevcik (2000) ustvrdili su kako je mnogim ženama koje su pretrpile obiteljsko nasilje vjera bila pomoć u oslobođenju od osjećaja krivice i srama. Isto tako, duhovni aspekt im je bio potpora i najveći oslonac u nadi da će sve biti dobro, ali i izvor oporavka od zlostavljanja te izvor iscjeljenja. Duhovnost može predstavljati ključni čimbenik za mnoge osobe koje su bile žrtve nasilja u nadilaženju boli i patnje kroz koju su prošle i potaknuti obnovu vlastitog života, kao i obiteljskih odnosa (Giesbrecht & Sevcik, 2000.). Sve to proizlazi prije svega iz svjesnosti da su voljene i prihvaćene od Apsolutnog bića – Boga kao, i iz prihvaćanja i bezuvjetne ljubavi koju primaju od svoje vjerske zajednice kroz pomoć i podršku. Također, ističu kako su u vjerskoj zajednici otkrile nadu za iscjeljenjem nakon traumatskog iskustva zlostavljanja i nasilja (Giesbrecht& Sevcik, 2000.). Prema istoimenim autorima, postoje tri identificirane dimenzije vjerske podrške osobama koje su doživjele traumatsko iskustvo. Iskustvo Božje blizine i skrbi u korelaciji je s pozitivnom društvenom podrškom, te s poboljšanjem mentalnog zdravlja koje se očituje kroz smanjenu razinu depresije i višu razinu životnog zadovoljstva.

Mnogi autori stranih istraživanja – Corrigan, McCorkle, Schell, Kidder (2003.), kao i  Michael, Crowther, Schmid & Allen (2003.) istraživali su koliko duhovnost i vjerski angažman utječu na razvoj kvalitete života, samopoštovanja, snažne socijalne mreže, kao i iscjeljenje emocionalnih rana od traumatskog iskustva i viktimizacije. Nalazi tih istraživanja pokazuju kako duhovnost pomaže u prevladavanju i nadilaženju traumatskog iskustva, uključujući suočavanje s mentalnom bolešću ili pak s gubitkom voljene osobe.

U svjetlu nalaza tih istraživanja, zanimljivo bi bilo istražiti u kojoj mjeri duhovnost i vjerski angažman imaju utjecaj i/ili  povezanost s emocionalnoim i mentalnim zdravljem kod osoba koji su bile žrtve zlostavljanja i nasilja u Republici Hrvatskoj.

LITERATURA

1. Booher, R.(2006).Spirituality in Therapy: An Integrative Review. Marriage and Family Therapy, University of Wisconsin – Stout: znanstveni magistarski rad. http://www2.uwstout.edu/content/lib/thesis/2006/2006booherr.pdf
2. Coffey, A. D. (2002). Spirituality: Lives and Relationships in Family-Therapy Concepts and Practices. Spirituality and Family Therapy, 13 (1/2), 29-52.
3. Corrigan, P., McCorkle, B., Schell, B., & Kidder, K. (2003). Religion and Spirituality in the Lives of People with Serious Mental Illness. Community Mental Health Journal, 39(6), 487–499.
4. Giesbrecht, N., & Sevcik, I. (2000). The process of recovery and rebuilding among abused women in the conservative evangelic subculture. Journal of Family Violence, 15, 229 – 248.
5. Michael, S. T., Crowther, M. R., Schmid, B., & Allen, R. S. (2003). Widowhood and Spirituality: Coping Responses to Bereavement. Journal of Women & Aging, 15 (2-3), 145–165.
6. Miller, M. M.; Korinek, A. i Ivey, D. C. (2004).Spirituality in MFT Training: Development of the Spiritual Issues in Supervision Scale. Contemporary Family Therapy, 26 (1),71-81.
7. Mrdjenovich, A. J. (2009).University Counseling Center Practices Regarding Guidance on the Health Effects of Religious/Spiritual Involvement. The University of Toledo: Doktorska disertacija http://etd.ohiolink.edu/sendpdf.cgi/Mrdjenovich%20Adam%20Joel.pdf?toledo1256083041
8. Rothman, J. (2000). Spirituality: What We Can Teach And How We Can Teach It. Journal of Religion and Spirituality in Social Work, 28 (1), 161-184.
9. Walsh, F. (2006). Strengthening Family Resilience. New York: The Guilford Press.