Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

O desetoj sceni suosjećanja nastavit ćemo promišljati na tragu tumačenja bibličara Fernanda Armellinija (https://drive.google.com/file/d/1vgGG5J5WMULkzDk7a5p5mcaVVfCownW9/view). Radi se o svima nama poznatoj sceni, naime o Samaritancu koji pomaže unesrećenom čovjeku.

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“A on mu reče: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Odgovori mu onaj: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.“
Ali hoteći se opravdati (pismoznanac), reče on Isusu: „A tko je moj bližnji?“ Isus prihvati i reče:
„Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se(καὶ ἰδὼν ἐσπλαγχνίσθη) pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj.  Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’⁶„Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus: „Idi pa i ti čini tako!“

Lk 10, 25-37

Kako gledati na tragične događaje iz prošlosti, na gubitke, na traume, rascijepe u duši i srcu, boli, prevare, izdaje, razočaranja? Nije lagan taj pogled, dok u isto vrijeme želimo ići, i idemo naprijed. No nekada nam se ne da ići naprijed, nekada srce hoće, a noge ne slušaju, dok je drugi put obrnuto, srce neće, a noge moraju, pa i hoće. Kako pomiriti te silne rascjepe, boli, težinu u nama? Gdje si bio, Bože, tada, gdje si, Bože, danas? Koliko li se samo pitanja uvijek iznova nameće. Ono što vjerujemo i znamo jest da je Bog čovjekov saveznik, koji sa svakim koji pati prolazi njegov put patnje i boli.

Odlomak evanđelja predstavlja nam jednu od najpoznatijih parabola. Tekst nam govori o jednom Samaritancu, ne dobrom. Evanđelje nam uvodi jednoga koji nije Samaritanac nego poznavatelj pisma – on dolazi k Isusu kako bi ga kušao, pokušao izvesti van puta. On želi uvjeriti Isusa u svoje tumačenje. Zna da Isus poznaje pisma. Pita ga – što trebam činiti da bih baštinio život vječni? Duboko pitanje, i duhovno vrlo profinjeno pitanje – vidi se da je to jedan bibličar koji pita. Što trebam raditi da bih baštinio vječni život? Biološki život možemo dobiti samo kao dar. No on ne priča o biološkom životu koji već ima. Pita Isusa – želim baštiniti vječni život – želi dobiti vječni život. Želim ono što je vječno. Kako doći do vječnosti, kako se približiti onima koji su prešli prag smrti, prag nade? Želja za vječnošću je i želja za Bogom, no taj život možemo živjeti već ovdje na zemlji.

Kako bi pronašli istinu, lijepo je slijediti Isusovu pedagogiju. Isus pomaže da dođemo do odgovora. Isus pita rabina da kaže što je otkrio. I drugo pitanje – kako čitaš, kako tumačiš? Rabin daje odgovor: u Pismima čitam da trebam ljubiti Boga svim srcem, svim znanjem, svim onime što jesam i moga bližnjega kao sebe samoga. Svim znanjem odnosi se na srce, mislima, svim bićem, projektima koje osoba ima. Znači biti uključen u odnos kao Zaručnica sa Zaručnikom. To je zajedništvo života. A poziva se i na Ponovljeni zakon – ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga – centar Tore – Lev 19,18. Pravo si odgovorio i živjet ćeš. Rabin je razumio da živjeti znači ljubiti, vezati srce za nekoga ili za nešto. Ljubiti – znači živjeti vječnim životom. Ljubiti i zvanje nastavnika u školi.

Potrebno je razumjeti za koga ili za što se veže srcem. Rabin razumije da se srce u potpunosti daje Bogu, i da je to središte odluka. Rabin razumije da je potrebno srce vezati u potpunosti za Boga. Nastavlja rabin – a tko je moj bližnji? Nekada je lakše ljubiti Boga na nebu nego bližnjega na zemlji. Tko je moj bližnji? Isus kreće s parabolom. Neki čovjek je silazio iz Jerihona u Jeruzalem.

Jedan čovjek je silazio u Jeruzalem. Tko je bio taj čovjek? Ne znamo ništa. Star, mlad, zanimanje, je li pripadao Izraelcima, vjernik ili nevjernik, dobar ili zao, pa niti što je radio u Jeruzalemu. Pitamo se kako to da nije išao karavanom? Ako je bio napadnut, znači da je imao nešto uz sebe. Oracije kaže kako siromah pred lopovima pjeva jer mu ne mogu ništa oduzeti. Možda je išao nešto i krasti u Jeruzalem. Ne znamo ništa. Jedina karakteristika – jedan čovjek.

Dostojanstvo čovjeka se nikada ne gubi, bez obzira u kakvim se okolnostima našao ili što je učinio, što je sve napravio, ili što je podnio. To nikada ne umanjuje dostojanstvo. Uvijek ostaje čovjek. Predstavljen je s tom karakteristikom. Upao je među razbojnike, sam je, i polu-mrtav. To je čovjek. Pomalo slika i onoga što se događa čovjeku tijekom njegovog života. Sada, slučajno, jedan svećenik silazi onim putem, vidi ga i obilazi. Isus je mogao odmah dati lekciju, no on čini jedno pitanje jer želi da rabin sam dođe do istine. Isus uvodi u priču svećenika. Svaki je svećenik imao svoje zaduženje u hramu. Imao je svoj tjedan u hramu i tada je obavljao svoju službu – dva puta godišnje. Vraćao se svojoj kući, no primijetimo kako se kaže da je vidio. Vidio je potrebu, ali prelazi na drugu stranu. To je bol i u našem životu – znamo da je netko upoznat s našom patnjom, a ne pomaže. Bolje da i ne zna. Ali, i mi to činimo drugima. Ovaj svećenik koji je obavljao službu u hramu – čista osoba, u hramu. U hramu je prihvatio osjećaje Boga, njegove misli – odgovor je NE. Putevi i misli Boga bili su prihvaćeni ne od čovjeka Crkve nego od jednog Samaritanca, i to ne dobrog, nego od jednog Samaritanca.

Zatim prolazi levit – kada je došao, i on zaobilazi. Odbija potrebu brata. Leviti su bili oni koji su žrtvovali u hramu. Vidjeli su svećenike kako obavljaju religioznost. U ovom trenutku, oni koji slušaju očekuju i treću osobu, a to bi trebao biti jedan običan Židov.  Slušatelji sada očekuju jednog dobrog Židova, no Isus stavlja na scenu jednog Samaritanca – heretika. Pozvati jednog Samarijanca bilo je kao reći da je bio heretik, lupež, jer su Samaritanci bili narod koji se otuđio i koji nije bio dio Izraela jer su se pomiješali s poganima. Njihova praksa nije bilo ono što je činio pobožni Židov. Imali su svoju religioznost. Ako je netko rekao Ti si Samaritanac primio je 39 udaraca zbog uvrede. Jedan Samaritanac. Samaritanac je, za razliku od svećenika, u potpunoj sintoniji s Bogom i njegovim mislima. Svaki čovjek ima u sebi dar vječnog života, nebeski duh, jedinu stvarnost koja nas razlikuje od drugih bića. Ako čovjek pusti da to dođe do izražaja, onda čini ono što i Samaritanac. Radi se o deset glagola koje koristi evanđelist. Ovaj Samaritanac je odsjaj Božjih misli, riječi, djela, Božjega srca.

1. Približi se – ne bježi. Ne boj se. Svećenik se boji prljavštine, krvi koja bi ga onečistila. Samarijanac se vodi srcem, Božjim DNA, da se približi. Nijednu drugu normu ili pravilo, nema, nego se približava onome tko je u potrebi. Približava se. Ne traži neku drugu ulicu. Približiti se danas onome što boli, prošlosti, izgubljenosti, nepronađenim osobama. To je Božje djelo.
   
2. Vidi ga – Kršćanin ne čeka da drugi pokaže potrebu, nego on vidi. Približava se bratu kako bi vidio što može napraviti. Bitno je ovo – biti dio problema drugih. No što se događa? Kada vidimo potrebu možemo pomisliti: Pa ja ne mogu riješiti sve probleme svijeta, ne mogu se brinuti oko svega, te stoga neću niti pomoći. No ono malo mogu, gotovo uvijek. Ponekad možemo čuti: „Ako se ne mogu brinuti o svemu, onda se ne mogu brinuti ni o čemu.“ Ne vidimo potrebu brata. U tom slučaju nemamo pogled koji je u sintoniji s Bogom. Ima kršćana koji smatraju da su u sintoniji se Bogom jer mole, jer idu nedjeljom na misu. Bog želi da gledamo tamo gdje on gleda. Tada smo u sintoniji s njim. Tada se susreću dva pogleda. Samaritanac gleda tamo gdje Bog gleda. On vidi. On ne čeka da drugi ukaže na potrebu. Nema potrebu da se drugi ponižava. Ti otvori oči i vidi potrebu svoga bližnjega i budi u sintoniji s Božjim srcem.
   
3. Sažali se (suosjeća; καὶ ἰδὼνἐσπλαγχνίσθη). Do sada smo se već upoznali sa značenjem riječi suosjećati. U cijeloj Bibliji, jedina osoba koja to osjeća kao Bog jest jedan Samaritanac – a ne netko tko je išao u Crkvu. To je upravo onaj koji je osjetljiv na ono što i sam Bog osjeća.
   
4. Približi se – nakon što se sažalio, nakon što je suosjećao. Levit i svećenik su vidjeli, ali su zaobišli problem. Samaritanac dopušta da ga pokrene osjećaj u njemu. Nakon što je vidio, osjetio u sebi, postaje aktivan. Približava se. Približavati se potrebama ranjenih ljudi. To traži hrabrost, odvažnost. To znači odustati od samog svog cilja i biti spreman zastati tamo gdje su moj brat ili sestra u potrebi.
   
5. Povije mu rane. O, kako je to potrebno i danas. Poviti rane. Rane sjećanja, rane razočaranja, rane boli. Dopustiti jednostavno Isusu da nas vidi, da nas povije.
   
6. Izlije vino i ulje – to je onda bilo dezinfekcijsko sredstvo, no isto tako u ulju možemo vidjeti simboliku vraćanja dostojanstva. Uljem su se mazali kraljevi. Kako vratiti dostojanstvo? Kako osjetiti i doživjeti da vrijedimo? Bog nas vidi. A i mi smo pozvani biti anđeli jedni drugima – vidjeti naše potrebe, vraćati riječima i djelima dostojanstvo jedni drugima. Vratiti dostojanstvo znači osloboditi se i tereta mržnje, zla, oprostiti. Vratiti dostojanstvo znači i čuti riječi isprike.
   
7. Stavi ga na magare. Magare je životinja koja je poslušna. Na magaretu je Isus ušao u Jeruzalem. Isus je sam prisutan u onima koji su ranjeni, ali i u svakome čovjeku. To je naš identitet – djeca smo Božja. Vidjeti u sebi Božju sliku vraća nam mir, pouzdanje, sigurnost.
   
8. Odvede ga u gostinjac. To znači osloniti se na druge. Oslanjanjem jednih na druge možemo ići naprijed. Samo zajedno možemo graditi nešto ljepše. Odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Gostinjac je naš prijevod, dok je u grčkom izvorniku Pandoheion (πανδοχεῖον), što znači sve-prihvatilište. On ga nosi tamo gdje su svi prihvaćeni. Nosi ga tamo gdje je netko tko sve prihvaća. Isus ulazi u dubinu. Samaritanac je Isus koji prihvaća cijelo čovječanstvo. Dolazi Samaritanac koji vidi ranjeno čovječanstvo i ne vodi ga u gostinjac, to jest za goste, nego ih vodi tamo gdje su svi prihvaćeni. Odmah nakon toga će popričati s Pandohei-om (πανδοχεῖ) – onaj koji sve prihvaća i nikoga ne tjera. Svi smo djeca Božja i kod Boga smo svi dobro došli. Kad bismo barem tako živjeli i na zemlji.
   
9. Pobrinuo se za njega.
   
10. Izvadi dva denara. Sljedeći dan gostioničaru da ta dva denara – onome koji sve prihvaća. Ja ću platiti. I dodaje – Pobrini se za njega. Što ćeš više potrošiti ja ću platiti po povratku. Isus koji dovodi čovječanstvo Ocu plaća dva denara – plaća za dva dana za gostinjac – treći dan ću se vratiti – daje nam promišljati ovaj treći dan. Po povratku, ako bude što trebalo, neće platiti ranjenik, nego Samarijanac. Isus koji je došao spasiti čovječanstvo i ako još što treba – platit će.

To je deset glagola. Novih 10 zapovijedi za onoga tko želi biti čovjek po Božjem srcu. To su 10 zapovijedi srca. Bio on vjernik ili ne, on je u sintoniji s Bogom jer time pokazuje Duh Božji. I sada pitanje – tko od ove trojice ti se čini da se učinio bližnjim, tko se približio? Pitanje rabina – tko je moj bližnji? Isus pita rabina – Tko se učinio bližnjim? Zanimljivo da rabin ne govori Samaritanac nego onaj koji se sažalio, koji je bio milosrdan. On se učinio bližnjim. Tko je bio milosrdan? Rabin pita – Tko je moj bližnji? Isus odgovara – Tko se pokazao, učinio bližnjim? On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus:

„Idi pa i ti čini tako!“

Izvor:

https://drive.google.com/file/d/1vgGG5J5WMULkzDk7a5p5mcaVVfCownW9/view – 16.01.2021.

Slika:

Eugène Delacroix: The Good Samaritan (1849).