Priredila: Leali Osmančević, mag. comm., asistentica na Odjelu za komunikologiju, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb

Online svijet, digitalna komunikacija, online platforme, ekrani, aplikacije…sve su to pojmovi koje u društvu ne povezujemo odmah s populacijom starijih, baka i djedova. Za njih je, smatra se, sve to nepoznanica, poveznica s mladima i potpuno novi svijet. No, u dobu u kojem živimo, i najstariji su bili primorani pustiti barem dio ekrana u svoju svakodnevicu. I u tome nema ništa pogrešno. Prednosti se najviše očituju u spajanju generacija mladih i starijih, razbijanju stereotipa o generacijskom jazu i nerazumijevanju, kao i stereotipa da naše bake i djedovi nisu spremni za digitalnu eru.

Iznijet ću jedan pozitivan primjer koji će možda pojasniti ovu tematiku puno bolje nego brojke, istraživanja, analize i slično. U jednom staračkom domu, koji je od početka novih mjera u cijelosti zatvoren i zabranjen za posjete, zaposlenici i svi djelatnici su s korisnicima svakodnevno prolazili višesatne edukacije, kako usmene o novonastaloj situaciji, tako i praktične, vezane uz higijenu i mjere koje su postale svakodnevica. Gotovo svaki korisnik tog doma imao je mobitel, no, vjerujem da većina čitatelja može pretpostaviti, to je bio mobitel za starije – kako se kolokvijalno naziva u telekomunikacijskim centrima i dućanima mobilne opreme. Mobitel s dvije funkcije – poziva i poruke, te s većim tipkama. Jedna korisnica odbila je jednoga jutra čak i takav oblik komunikacije – samo glasovni poziv s bliskom osobom i ostatkom obitelji koju ne može vidjeti. Uvidjevši istovremeni snažan otpor prema pozivu i još snažniju čežnju za vizualnom komunikacijom, djelatnica je odlučila ustupiti svoj, takozvani pametni telefon, i uspostaviti video-poziv. Kada je korisnica vidjela svoju obitelj, sreća se onako stostruko umnožavala, a gorčini i težini više nije bilo mjesta u njezinoj sobi.  

Danas je to postala praksa, i koliko god digitalne tehnologije mogu imati posljedica, vratimo se uvijek na izvor, na početak – zašto su korisni? Jer nas spajaju. Biti odvojen od najmilijih, ne znati jesu li dobro, osjećati se bespomoćno i sam sa sobom i u odnosu prema njima, nema cijenu. Kao što je nema ni videopoziv. Brojni volonteri su i nakon potresa odlučili prakticirati, čak i donirati, starijim korisnicima mobilne telefone s kamerom. Jer znamo da Živu riječ ništa ne može zamijeniti. Kada ona nije moguća, slika, ton, osmjesi i suze samo potvrđuju da generacijski jaz o kojem se desetljećima govori i koji je ušao u svakodnevni društveni i javni govor, zapravo ne postoji. Ništa nas ne može odvojiti od bliske osobe osim nas samih. A ako mi to ne želimo, onda samo možemo zaključiti ovaj tekst i potvrditi da Mu uistinu ništa nije nemoguće!