Priredila: dr.sc. Anita Dučkić Sertić univ. spec. act. soc.; dipl. kat.; logoterapeut
Obiteljsko savjetovalište Caritas Zagrebačke nadbiskupije

Kako se u mjesecu listopadu obilježava Dan sjećanja na bebe anđele, potrebno je progovoriti i o tom bolnom iskustvu koje proživljavaju roditelji koji su imali iskustvo gubitka trudnoće ili iskustvo mrtvorođenog djeteta ili pak iskustvo smrti djeteta nakon poroda. Različiti autori navode kako gubitak djeteta tijekom trudnoće predstavlja iznimno bolno i traumatsko iskustvo za mnoge žene, kao i za muškarce (Murphy 2013.; Bellhouse i sur. 2018.).

Perinatalni gubitak – trauma i kod očeva

Kada govorimo o perinatalnom gubitku onda se tim pojmom želi obuhvatiti kako spontani pobačaj tako i mrtvorođeno dijete, te smrt živorođene bebe (Corcoran i sur. 2016.; Sereshti i sur. 2016.; Agwu Kalu i sur. 2018.). Perinatalni gubitak ostavlja posljedice na fizičkoj, psihičkoj, emotivnoj i duhovnoj razini žene/majke, a nerijetko i očeva. Svakako je potrebno spomenuti kako postoji emocionalna trauma i kod muškaraca/očeva zbog perinatalnog gubitka i ta je trauma često zanemarena u javnosti. Muškarci/očevi mogu doživjeti široki raspon emocija nakon gubitka trudnoće koji se najčešće manifestiraju kao ljutnja, razdražljivost, potreba za povećanim radom ili povećanom konzumacijom alkohola. Muškarci/očevi su podložniji osjećajima očaja i poteškoćama u suočavanju. Stoga je od iznimne važnosti znati i moći pružiti adekvatnu pomoć i muškarcima/očevima koji prolaze kroz razdoblje žalovanja kako bi se pomoglo u očuvanju mentalnog, emocionalnog, duhovnog i fizičkog zdravlja.

Reakcije žena na perinatalni gubitak

Ono što razlikuje žene u nošenju s gubitkom ovisi o značenju same trudnoće i što taj gubitak trudnoće/djeteta predstavlja (Kalu, 2019.). Spontani pobačaj u suvremenom društvu još uvijek predstavlja društveni tabu koji lišava žene od adekvatne emocionalne i psihičke podrške te medicinskih i pomažućih stručnjaka. Budući je gubitak bebe stigmatizirana tema, fizička trauma uzrokovana pobačajem predstavlja jedno zanemareno i neriješeno pitanje u društvu. Gubitak bebe je fizički i psihički traumatičan – autori Huberty, Matthew, Lieferman i Lee (2018.) otkrili su kako žene koje su iskusile perinatalni gubitak pokazuju višu razinu stresa i višu razinu emocionalne, psihičke i duhovne traume. Stoga pobačaj može rezultirati simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, anksioznosti i snižene razine samopoštovanja (Kalu, Coughlan i Larkin, 2018). U istraživanje koje su proveli znanstvenici s „Imperial College London“-a u Engleskoj i „KU Leuren“-a iz Belgije, a koje je obljavljeno u American Journal of Obstetrics and Gynecology, od 653 žena koje su doživjele gubitak trudnoće, 24% je imalo umjerenu anksioznost, a 11% je imalo umjerenu do tešku depresiju. Istraživanje je pokazalo kako gotovo svaka treća žena s iskustvom gubitka trudnoće/bebe doživi dugotrajni PTSP.

Osjećaji i iskustva glede perinatalnog gubitka

Obično gubitak djeteta u trudnoći za roditelje predstavlja razdoblje tuge, tjeskobe i depresije, pomiješano s osjećajima ljutnje i krivnje te usamljenosti i zaglavljenosti u trenutku gubitka. Nerijetko se događa da žene koje su doživjele iskustvo gubitka bebe imaju poteškoća u povezivanju s bebom u sljedećoj trudnoći zbog straha od mogućeg opetovanog gubitka. Perinatalni gubitak predstavlja niz neugodnih osjećaja i iskustava za žene/majke počevši od šoka glede dijagnoze, fizičkog iskustva boli i krvarenja te na psihičkoj i emocionalnoj razini osjećaja tuge, boli i gubitka. Ova vrsta gubitka također može imati negativni utjecaj na mentalno zdravlje, ali i na cjelokupno obiteljsko funkcioniranje, jer postoji mogućnost za razvojem osjećaja otuđenosti i izolacije unutar obitelji i raspada braka (McKernan, 2020.). Autori Séjourné, Callahan i Chabrol  (2010.) navode kako polovica žena doživljava psihološki stres nakon iskustva gubitka/spontanog pobačaja, a uz osjećaj tuge može se razviti i visoka razina tjeskobe, depresije, osjećaja odgovornosti, krivnje i srama. Pored tuge koja nastaje nakon gubitka trudnoće, žene također mogu razviti osjećaj besmisla, koji u ekstremnim situacijama može rezultirati pokušajem samoubojstva (Séjourné, Callahan i Chabrol, 2010.). Osjećaj tuge nakon pobačaja predstavlja jedinstven i složen oblik gubitka, odnosno značajnu emocionalnu bol, tzv. „traumatska tugu“ (Andrus, 2019.). Autor Andrus (2019.) također navodi kako se traumatska tuga koja proizlazi iz smrti „značajnog drugog”, s popratnom čežnjom i nedostatkom, u nekoj kasnijoj fazi može razviti u trajni depresivni simptom, koji pri tome može potencirati značajno oštećenje, kako na emocionalnoj, tako i na psihofozičkoj i socijalnoj razini (Jacobs, Mazure i Prigerson, 2000.).

Nerijetko se kod  perinatalnog gubitka također razvija i osjećaj „obespravljene tuge“. Taj se pojam koristi za opisivanje iskustva gubitka i žalosti. Dakle, ta obespravljena tuga predstavlja bolno i traumatsko iskustvo koje nije otvoreno priznato niti javno oplakano, budući da nije društveno podržano. Neprepoznavanje ovakvog oblika gubitka stvara kulturni tabu i na jedan imlicitni način šalje poruke ženi koja je iskusila perinatalni gubitak da njezina tuga nije stvarna te se ne bi trebala javno izražavati. Stoga se mnoge majke/žene osjećaju izolirano, bez podrške i u nemogućnosti izraziti i proraditi svoju tugu i bol jer se u društvu u kojem živimo takav gubitak stigmatizira (McKernan, 2020.).

Značaj duhovnog aspekta

Velika pomoć i podrška ženama/majkama koje imaju iskustvo perinatalnog gubitka predstavlja duhovni aspekt kao i vjerski angažman u njihovoj vjerskoj zajednici. Duhovna skrb i empatija veoma su važne jer pomažu u boljem nošenju s posljedicama gubitka kao i prilagođavanju životnoj situaciji koja je nastala kao posljedica gubitka (Allahdadian i Irajpour 2015.). Duhovna dimenzija, za mnoge žene koje imaju iskustvo spontanog pobačaja, predstavlja izvor snage i osnaživanja, ali i mogućnosti tugovanja i prihvaćanja svog gubitka. Duhovni aspekt omogućava majkama pronalazak smisla u gubitku i svrhu zbog koje treba dalje ići naprijed u životu. Mnoge žene u takvim situacijama smatraju kako je Bog to dopustio, da je sve u Njegovoj kontroli i da se On brine za njih te da ih neće ostavite same kroz razdoblje kroz koje prolaze. Takav stav predstavlja pomoć u prihvaćanju gubitka i nastavku s daljnjim životom (Kalu, 2019.). Mnoge ožalošćene obitelji svoju utjehu pronalaze u kontekstu njihovih duhovnih i vjerskih uvjerenja (Allahdadian i Irajpour, 2015.). Također, takva vjerovanja i uvjerenja pomažu im u boljem nošenju s razornim učincima traume prouzročene perinatalnim gubitkom (Kalu, 2019.). Stoga duhovna i vjerska uvjerenja predstavljaju sredstva za suočavanje s perinatalnim gubitkom kroz osobnu molitvu, proučavanje svetog Pisma, bogoslužja, zajedničke obiteljske molitve i duhovne razgovore.

Zaključno, pružatelji skrbi majkama/ženama i drugim članovima obitelji koji imaju iskustvo perinatalnog gubitka trebaju pružiti znanja i vještine koje će im pomoći u zadovoljavanju emocionalnih, duhovnih, kao i sociokulturnih potreba. Jedino kroz holistički, individualizirani i usmjereni način može se adekvatno pomoći ženama i ostalim članovima obitelji u nošenju s iskustvom perinatalnog gubitka (Shaw 2014.; Allahdadian i Irajpour 2015.; Barry i sur. 2017.; Agwu Kalu i sur. 2018. I Bellhouse i sur. 2018.). Također, valja napomenuti kako duhovna i vjerska uvjerenja i vrijednosti ženama s iskustvom gubitka mogu biti od vitalnog značenja kao izvori njege, skrbi i resursa za suočavanje i promicanje cjelokupnog mentalnog blagostanja (Kali, 2019.).

Agwu Kalu, F., Coughlan, B. i Larkin, P. (2018). A mixed methods sequential explanatory study of the psychosocial factors that impact on midwives’ confidence to provide bereavement support to parents who have experienced a perinatal loss. Midwifery, 64, 69–76.

Allahdadian, M.  i Irajpour, A. (2015). The role of religious beliefs in pregnancy loss. Journal of Education and Health Promotion, 4, 99.

Andrus, M. (2019). Exhibition and film about miscarriage, infertility, and stillbirth: Art therapy implications. Art Therapy: Journal of the American Art Therapy Association, 1-8.  

Barry, M., Quinn, C., Bradshaw, C., Noonan, M.,  Brett, M.,  Atkinson, S. i New, C. (2017). Exploring perinatal death with midwifery students’ using a collaborative art project. Nurse Education Today, 48, 1–6.

Bellhouse, Clare, Meredith Temple-Smith, and Jade Bilardi. (2018). It’s just one of those things people don’t seem to talk about—Women’s experiences of social support following a miscarriage: A qualitative study. BMC Women’s Health, 18, 176.

Corcoran, P., Manning, E., O’Farrell, I., Meaney, S., Drummond, Linda, de Foubert, P. and Greene, R. (2016). Perinatal Mortality in Ireland Annual Report 2014. Cork: National Perinatal Epidemiology Centre.

Huberty, J., Matthews, J., Leiferman, J. A., & Lee, C. (2018). Use of complementary approaches in pregnant women with a history of miscarriage. Complementary Therapies in Medicine, 36, 1–5.

Kalu, F. (2019). Women’s Experiences of Utilizing Religious and Spiritual Beliefs as Coping Resources After Miscarriage. Religions, 10 (3), 185.

Jacobs, Carolyn Mazure, Prigerson, H. (2000). Diagnostic criteria for traumatic grief. Death Studies, 24(3), 185–199.

McKernan, A. (2020). “Healing Miscarriage Trauma Through Expressive Arts Therapy, Ritual, and Healing Circles: A Critical Literature Review” Expressive Therapies Capstone Theses. 303.

 Murphy, S. L. (2013). Finding the positive in loss: Stillbirth and its potential for parental empowerment. Bereavement Care, (31), 98–103.

Shaw, A. (2014). Rituals of infant death: defining life and Islamic personhood. Bioethics, (28), 84–95.

Séjourné, N., Callahan, S., & Chabrol, H. (2010). Support following miscarriage: what women want. Journal of Reproductive and Infant Psychology, 28(4), 403–411.

Sereshti, M., Nahidi, F., Simbar, M., Ahmadi, F., Bakhtiari, M. and Zayeri, F. (2016). Mothers’perceptions of quality services from health centres after perinatal loss. Electronic Physician, 8, 2006–17.