Moja majka je sada stara 78 godina. Nije baka jer sestra i ja nismo roditelji. Ali je u dobi kada mogu reći da je baka. Imala je težak život. Od malena odrasla u teškoj sirotiniji, nisu je puštali u školu pa nije završila ni jedan razred. Ne zna pisati, teško čita. Ali ima veliko i dobro srce. Ona me je naučila što ljudima u kada ostare treba.
Krenimo od osnovnog: mir možemo pružiti, samo ako i sami nosimo mir u svojem srcu i u svom umu. No, život je često takav kakav jest, ne pružaju nam se neke velike mogućnosti izbora, često smo pod pritiskom vremena, očekivanja, odrađivanja raznih obveza, zadataka, umora, sve to utječe na podizanje razine stresa, koji se preljeva i u svakodnevni obiteljski život, pa i u odgoj djece. Roditeljske frustracije i nezadovoljstvo povremeno ‘iskipe’ po štednjaku i ostavljaju iza sebe smrdljive fleke koje se dugo trebaju čistiti. U nekom trenutku imamo obitelj u kojoj su svi članovi nesretni, nezadovoljni, ljutiti, tužni, pa čak i očajni. Mnogi roditelji se u tom emocionalnom stanju pitaju: Što mogu učiniti? Kako ću postupiti? U kojem pravcu trebam ići? Može li se uopće nešto promijeniti i kolika je vjerojatnost za promjene? Možda bi trebao/la nekoga pitati, a što ako pitam i pomisle kako sam nesposoban/na za roditeljstvo? Nisu neobična ponavljanja osnovnih pogrešaka u roditeljstvu jer roditelji nisu u kontaktu sa sobom, ne stignu se brinuti za sebe, prepoznati svoje osobne potrebe. Jedna majka opisuje svoju svakodnevnicu ovako:
Mladi vole definirati svoje izbore odgovornima. Možemo reći da su oni protagonisti poziva, ali imaju dužnost da se izjasne i odgovore. U središtu je subjekt radnje. U ovom članku pažnja se usmjeruju prema najvažnijim prijelazima u odraslu dob: završetka odgojnog procesa i školovanja u užem smislu. Pazit će se i na razlike između mladića i djevojaka. Nadalje se razrađuje tijek uključivanja mladih u svijet rada unutar Europske unije, sa naglaskom na Italiji i Hrvatskoj. Cilj je imati barem dvije zemlje za usporedbu radi objektivnosti pregleda.
