Priredila: Suzana Matošević

Krenimo od osnovnog: mir možemo pružiti, samo ako i sami nosimo mir u svojem srcu i u svom umu. No, život je često takav kakav jest, ne pružaju nam se neke velike mogućnosti izbora, često smo pod pritiskom vremena, očekivanja, odrađivanja raznih obveza, zadataka, umora, sve to utječe na podizanje razine stresa, koji se preljeva i u svakodnevni obiteljski život, pa i u odgoj djece. Roditeljske frustracije i nezadovoljstvo povremeno ‘iskipe’ po štednjaku i ostavljaju iza sebe smrdljive fleke koje se dugo trebaju čistiti. U nekom trenutku imamo obitelj u kojoj su svi članovi nesretni, nezadovoljni, ljutiti, tužni, pa čak i očajni. Mnogi roditelji se u tom emocionalnom stanju pitaju: Što mogu učiniti? Kako ću postupiti? U kojem pravcu trebam ići? Može li se uopće nešto promijeniti i kolika je vjerojatnost za promjene? Možda bi trebao/la nekoga pitati, a što ako pitam i pomisle kako sam nesposoban/na za roditeljstvo? Nisu neobična ponavljanja osnovnih pogrešaka u roditeljstvu jer roditelji nisu u kontaktu sa sobom, ne stignu se brinuti za sebe, prepoznati svoje osobne potrebe. Jedna majka opisuje svoju svakodnevnicu ovako:

„Najmlađa kći 9 mjeseci me budi cijelu noć. Stalno traži sisati. Sin od 5 godina se budi u pet, pola šest svakog jutra i od mene neprestano traži pažnju, moram gledati s čime se sada igra, koji crtić gleda, kako i što doručkuje. Najstarija kći od 8 godina se svako jutro za školu jedva budi, a onda se presvlači 100 puta. Ništa joj ne odgovara, stalno je ljuta i plačljiva. U školu kasnimo svaki dan, u vrtić dolazimo posljednji. Nakon toga, uz bebu pokušavam spremati, skuhati, prati, peglati. Muž mnogo radi i često je na terenu. Nedostaje mi. Ponekad mi dođu uskočiti bake, ali i one su zaposlene te nemaju baš mnogo vremena. Većina mojih prijateljica je zaposlena. Želim se družiti s prijateljicama, želim razgovarati s odraslim ljudima, želim ići raditi, želim se odmoriti, želim da mi je kuća čista, želim da moja djeca jedu skuhano, da je sve uredno i lijepo, želim da su moja djeca dobra, pristojna i da se mogu ponositi s njima. No, moja kuća je neuredna, nekada ne stignem sve napraviti, ponekad moja djeca jedu hrenovke, učiteljica se žali kako ju kći ne sluša u školi, razigrana je, a sin u vrtiću otima igračke drugoj djeci i njegova teta me često na to upozorava i opominje, beba je stalno plačljiva i ne spava. Meni nema pomoći. Loša sam majka i žena. Ništa nisam ostvarila i neću nikada ništa postići u svom životu. Ne vjerujem da mi itko može pomoći.“

Ovakve i slične priče često slušamo u Savjetovalištu. Mnoge majke su prošle takve faze a neke još uvijek prolaze. Što ste vi pomislili dok ste čitali ovaj primjer? Poznato? Iznenađujuće? Nevjerica? Optužbe? Sućut? Odbojnost? Vi znate što bi ste učinili u tom slučaju? … Iskustvo rada u Savjetovalištu nas nauči kako je svaki slučaj poseban te mu tako treba i pristupiti: uvažavajući individualne karakteristike, okolnosti, osobnu povijest i iskustvo. Ipak, postoje neka univerzalna pravila i smjernice koje se mogu primijeniti usprkos razlikama.

ISTINA: Većina roditelja ima dobre namjere.

• PROŠIRIVANJE ISTINE: Dobra namjera, npr.: „Želim da moje dijete bude dobar čovjek jednog dana!“, ne upućuje na način i moguća sredstva postizanja željenog cilja. Zbog toga je važno preispitivanje namjera promišljanjem i planiranjem: „Što točno želim postići? Koliko je taj cilj realan? Možda je preopćenit: biti dobar čovjek? Mogu li taj cilj uobličiti u više specifičnih ciljeva? Kako se ti ciljevi mogu ostvariti? Kako to drugi roditelji čine? Kako su to činili moji roditelji? Jesam li ja ‘dobar čovjek’? Kako li su moji roditelji postigli da ja ‘postanem dobar čovjek’? Što je od njihovih roditeljskih odgojnih metoda primjenjivo danas, a što nije? Što je meni dobrodošlo u djetinjstvu? Što mi je pomoglo, a što nije? Kako sam se ja osjećao/la u nekim situacijama u djetinjstvu kada su me roditelji ‘odgajali’? Što mi je bilo prihvatljivo? Zbog čega sam bio/la tužan/na? Koja su moja najčešća sjećanja na djetinjstvo? Prisjećam li se više koliko su roditelji radili, spremali, čistili ili se više sjećam zajedničkih trenutaka i uspomena koje sam proveo/la s roditeljima i braćom i sestrama, te ostalom rodbinom? Što vi želite za svoje dijete?

ISTINA: Djeca osjećaju ono što osjećaju roditelji.

• PROŠIRIVANJE ISTINE: Nemoguće je od roditelja tražiti i zahtijevati vječitu radost, zadovoljstvo, ispunjenost, zahvalnost, bezbrižnost, optimizam, brižnost, bliskost tj. ugodne osjećaje. Čovjek je uistinu složeno biće te postoji i cijeli niz složenih osjećaja koji se razvijaju ovisno o okolnostima. Zbog toga je prirodno da se i roditelji ponekad osjećaju uplašeno, bespomoćno, zbunjeno, glupavo, osramoćeno, povrijeđeno, ljubomorno, sebično, ljutito, agresivno, iritirano, sumnjičavo, dosadno, apatično i sl. Ne možemo birati naše osjećaje, no možemo izabrati način na koji ćemo ih integrirati. Put prema integraciji osjećaja jest osvještavanje našeg unutarnjeg stanja bića, dijaloga sa sobom, suočavanja s vlastitim problemima kako bih mogao/la biti roditelj koji će biti povezaniji sa svojim djetetom, uz povjerenje u vlastite roditeljske kompetencije usmjerene na prepoznavanje te ispunjavanje i fizičkih i emocionalnih razvojnih potreba djeteta.

ISTINA: Djeca o odnosima i rješavanju problema uče na primjeru roditelja/skrbnika.

• PROŠIRIVANJE ISTINE: Negdje sam pročitala izreku: „Nemojte se bojati da li vas vaša djeca slušaju. Jedino čega se trebate bojati jest to što vas vaša djeca gledaju.“ Djeca uče temeljem vlastitog proživljenog iskustva. Naravno da Vas djeca i slušaju, no češće uče od vas temeljem vašeg svakodnevnog ponašanja, suočavanja s životnim izazovima i poteškoćama. Zbog toga je posebno važna autentičnost prilikom odgoja: ono što činimo i ono što govorimo (naravno i ono što mislimo) trebalo bi biti usklađeno. Djeca izvrsno detektiraju, uz pomoć svojih skrivenih ‘radara’, svaku neusklađenost roditelja u pogledu misli i djela, nesigurnosti u pogledu izbora odgojnih pravila i postavljanju granica, bračne frustracije i prikrivene sukobe, a isto tako i nezadovoljstva, strahove, želju za bijegom i napuštanjem braka i sl. Pokušajte se suočiti s vlastitom ranjivošću, nezadovoljstvima i slabostima, te se usmjerite iscjeljivanju i oporavku, kako bi ste oporavili sebe, brak i oplemenili djecu ljubavlju koja potiče na rast i razvoj.

Koraci prema integraciji obiteljskog mira:

• Svako iskustvo je za djecu važno!
• Stvarajte obiteljske uspomene!
• Igrajte se s djecom!
• Podržavajte dječje snove!
• Ohrabrujte svoje dijete!
• Zajednički oblikujte Vaša obiteljska pravila, dužnosti i obveze!
• Njegujte dijalog!
• Prihvatite svakog člana vaše obitelji takvog kakav jest!
• Usavršite vještinu slušanja!
• Obiteljske sukobe usmjerite pregovaranju!
• Priznajte djeci da i roditelji mogu pogriješiti!
• Usmjerite se na promjene vlastitog ponašanja!
• Njegujte vještinu strpljivosti! (Molite se za strpljivost)
• Procijenite vlastite prioritete!
• Opraštajte i sebi i bližnjima!
• Poštujte svoje granice, ali i granice vašeg djeteta i supružnika!
• Pokažite im vašu roditeljsku ljubav!