Priredila: Kristina Rožić

Odmor

Tomislav Ivančić u svojoj knjizi Za umorne s više gledišta jako lijepo promišlja o činjenici kako „odmor održava život kao što ga održava i rad“ te predlaže razne načine istinskog odmora. Prema njemu, „odmor i rad dva su koraka u životu koji jedan bez drugoga ne postoje… Tko samo radi, brzo će se iscrpiti i nestati iz svijeta. Tko se samo odmara, brzo će očajavati, izgubiti smisao života i postati duhovno mrtav“ [Ivančić, T. (2010). Za umorne. Zagreb: Teovizija]. Na tome tragu, jedno od privlačnijih pitanja za razmotriti, poglavito u vrućem mjesecu srpnju, je svakako pitanje odmora i odmaka od svakodnevice. Naime, svojom žarkom toplinom, sunce nas privlači samo biti – ne razmišljati u terminima potrebe za naporom, korisnosti i produktivnosti kao definicijom uspjeha i ostvarenja, već uživati, počinuti, odmaknuti se od svakodnevnih dužnosti, biti opušteni, jednostavno biti… Međutim, to samo po sebi nije dovoljno da bismo se osjećali u potpunosti odmorenima i takvima ostali dulje vrijeme, napose jednom kad se vratimo u svoju svakodnevicu. Kao što papa Franjo lijepo konstatira: „sunce ne prosvjetljuje svu stvarnost, njegove se zrake ne mogu probiti do smrtne sjene, tamo gdje se ljudsko oko zatvara svjetlu,“ naglašavajući kako je jedino „svjetlo koje osvjetljuje cijeli put“  Isus Krist [Papa Franjo (2014). Svjetlo vjere. Zagreb: Kršćanska sadašnjost]. A čovjeku je za istinski odmor potrebno upravo takvo svjetlo.

Govor (o) Ljubavi odmara

Uz promišljanje o odmoru duše i tijela mjesec srpanj, koji je posvećen Krvi Kristovoj, također nas poziva osluškivati srcem govor (o) Ljubavi – jedinom smislu i istinskom odmoru našeg cijelog bića, ne samo duše i tijela već i duha, onog dijela nas koji nas čini Njemu sličnima, koji nas čini bićem ljubavi, koji nas vodi da odaberemo biti uistinu čovjekom – bićem koje se razvija u osobu koja je svjesna neprocjenjive vrijednosti, neponovljivosti, jedinstvenosti, ali i poziva na odgovornost svakog ljudskog bića, uključujući sebe; bićem koje se u svakom trenutku može odlučiti na promjenu, bićem koje je voljno ako treba i trpjeti, žrtvovati se za viši smisao i tako se uzdići iznad svih zadanosti svog života, ma o čemu da se radilo, i tako živjeti svoje dostojanstvo Božjeg djeteta. Najčešće to znači oprostiti i/ili pitati oproštenje, krenuti naprijed na bolji i uzvišeniji način, othrvati se zlu i oduprijeti se grijehu, pomiriti se s neodgovorenima zašto u (svom) životu. Najčešće su to teme koje nas umaraju, iscrpljuju, daju težinu i zamračuju naš pogled na život – kako na ono što nam je prošlost dala tako i na mogućnosti koje budućnost nosi.

Mnogo je izvrsnih štiva na te teme. Ovdje predlažemo tek nekoliko korisnih: Vinny Flynn: 7 tajna ispovijedi, Jean Monbourquette: Kako oprostiti: oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti, Jean Monbourquette i Isabelle d’Aspremont: Tražiti oproštenje a ne poniziti se, Jean Monbourquette: Iznova živjeti: kako gubitak može postati poticajem novoga rasta, Tomislav Ivančić: Korijeni hagioterapije, Viktor E. Frankl: Čovjekovo traganje za smislom.

„Bog je lijek i liječnik.“ – rekao je sv. Leopold Bogdan Mandić. Bog poziva sve umorne i opterećene k sebi na okrjepu jer piti s dobrog izvora odmara i iscjeljuje. Odmoriti se i otpočinuti u Gospodinu, kao vjernici, možemo na mnoštvo načina. Živeći s pogledom usmjerenim na Krista, odnosno usmjeravajući svoju svakodnevicu prema zadaćama koje odražavaju vječne vrijednosti, ponajbolje ćemo se odmoriti. Naime, čovjek kao biće koje je po svojoj istinskoj srži usmjereno na Ljubav, na smisao, ponajbolje se ostvaruje živeći taj smisao kroz svakodnevna djela ljubavi. Živjeti ispunjeno, „trčati i ne sustati, hoditi i ne moriti se“ – kako Izaija piše, znači odražavati Isusa Krista, odnosno živjeti svoje čovještvo u punini: umirati sebi ljubeći do kraja i u vjeri živjeti puninu radosti pod okriljem sunca koje ne poznaje zalaza.