Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

U trećoj evanđeoskoj sceni suosjećanja (Σπλαγχνίζομαι) nailazimo ponovno na elemente suosjećanja o čemu je bilo govora u prvoj sceni (vidi 6.11.2020., Strauss i dr., 2016). Isus prepoznaje patnju, razumije ljude, empatizira, spreman je suočiti se s neugodnošću i izazovima, te djeluje kako bi ublažio patnju, a zatim i obogatio, učinio puno više. Ako smo imali priliku i mogućnost biti na sistematskom pregledu, onda nam najčešće na kraju liječnik/ca daje povratnu informaciju kako stojimo s krvnom slikom, ultrazvukom, plućima, kostima, srcem, štitnjačom, i svim ostalim što to uključuje. Kada vozimo auto na servis, redoviti ili onaj veći, onda nam na kraju također govore što su sve napravili, od izmjene ulja, filtera, manjih popravaka, zamjene raznih tekućina, itd. Kolike li brige za auto, za zdravlje. I obično to i dobro platimo, s razlogom, jer želimo voditi brigu o zdravlju, a i biti sigurni na cesti. Suosjećanje se, s druge strane, ne plaća, no nema mu cijene. I bolje da se ne plaća, jer bi izgubilo na cijeni, obezvrijedilo bi se. Suosjećanje obogaćuje jer potiče one koji imaju da dijele kako bi još više dobili, a one koji nemaju da i oni nešto dobiju, kako bi na koncu svi otišli doma „punih košara“.

Evo nas kod treće scene suosjećanja:

A Isus dozva svoje učenike pa im reče: Žao mi je naroda (suosjećam s narodom – Σπλαγχνίζομαι ἐπὶ τὸν) jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.

Mt 15, 32

Nakon što su u susretu s Isusom nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, Isus vidi i nove potrebite ljude i suosjeća s njima. No ovaj put suosjećanje vodi k tome da se zajednica uključi u proces suosjećanja, odnosno da učenici postanu aktivni, pa i sami dožive ljepotu suosjećanja. Gestom pojedinca događaju se minimalne promjene, dok se suosjećanjem cijele zajednice mijenja mentalitet društva, stvara se nova kultura suživota.

A Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« ³³Kažu mu učenici: »Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« ³⁴A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni će: »Sedam, i malo riba.« ³⁵Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, ³⁶uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. ³⁷I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košara. ³⁸A blagovalo je četiri tisuće muškaraca, osim žena i djece.

Mt 15, 32-38

Isus pita učenike što imaju kod sebe kako bi nahranili ljude. Oni odgovaraju kako imaju sedam kruhova i malo riba. Sedam je simboličan broj i označava određenu puninu, odnosno poziva na simbolično davanje svega što imaju. Ovdje je kruh simbolika, kao i ribe, koji u našoj stvarnosti pak mogu postati i prava realnost. Suosjećanje nije stvar pojedinca nego zajednice. Ono stvara orkestar ljudi, zajednicu ljudi spremnih uključiti se u zajedničku pjesmu ljubavi. Velika je sličnost između orkestra i suosjećanja. U orkestru mogu biti tek onda kada sam sposoban osluškivati melodiju drugih ljudi i uskladiti se s njom. Kada dijelimo melodiju s dva instrumenta, već smo dvostruko bogatiji, a kada ju dijelimo s deset, tada smo deseterostruko bogatiji. Za suosjećanje je potrebno „uho“. U zadnjoj enciklici pape Franje, Fratelli tutti, čitamo sljedeće riječi:

Ako glazba evanđelja prestane pokretati našu nutrinu, izgubit ćemo radost koja nastaje suosjećanjem, nježnost koja se rađa iz povjerenja, sposobnost pomirenja koja ima svoj izvor u spoznaji da nam je oprošteno i da smo sami pozvani opraštati. Ako ne čujemo glazbu evanđelja u našim kućama, na našim trgovima, na radnim mjestima, u politici i ekonomiji, to znači da smo ugasili glazbu koja nas je izazivala i poticala boriti se za dostojanstvo svakog muškarca i ženu bez obzira na porijeklo.

usp. Fratelli tutti, br. 277

Ovih dana suosjećamo sa svim žrtvama u domovinskom ratu, te stoga donosim kraljevsku scenu jedne kraljevne i zvijeri, zvijeri koja postaje čovjek jer kraljevna suosjeća. Naime, u Hrvatskome narodnome kazalištu u Osijeku, prikazan je 19.11.2020. program pod nazivom „Žene Vukovara – Od priče do razgovora“ kojega je moderirao Božidar Popović, dr. med., psihijatar i psihoterapeut. Tijekom programa, glavne protagonistice su tri žene s tri različite vukovarske ratne priče, popraćene glazbom u „duhu evanđelja“, plesom, glasom. Sve tri žene vrijedne su divljenja i zahvalnosti, molitve. U svrhu suosjećanja pak donosimo kratki osvrt na ženu koja je završila u logoru gdje doživljava maltretiranje i ponižavanja. No, ista ta žena, čuvši kako je njezinom zlostavljaču, nazovimo ga „Ne-sretni“, stradao sin, odlučuje „Ne-sretnom“ izreći sućut, suosjećati s njim. I bi tako. Izrekla mu je svoje suosjećanje. „Ne-sretni“, do tada mučitelj, pogođen „metkom i pendrekom suosjećanja“, mijenja svoj stav. Tko to može platiti? Ropkinja, kraljevskog dostojanstva i ponašanja, iza rešetaka, usrećila je „gospodara“. Obescijenjena ne prestaje biti sposobna cijeniti, a „Nesretni“ od slobodnog zlostavljača postaje rob ljubavi, koji našoj kraljevni nakon toga pravi kafu. Hvala svim ženama i muškarcima na mnogim gestama suosjećanja. Bilo je ovih dana i mnogih drugih gesta suosjećanja. To mijenja naš svijet, to puni naše košare, košare srca.