Priredila: Kristina Rožić

„Srž se kršćanskog života sastoji u tome da sa zahvalnošću prihvatimo Božju nježnost i dobrotu, kao i objavu njegove milosrdne ljubavi, te da dopustimo da nas ta ljubav iznutra preobražava.“ [Philippe, J. (2020). Mali put pouzdanja i ljubavi. Split: Verbum] Međutim, što kad život u svakodnevici ne odražava u međuljudskim odnosima autentično kršćanstvo? Ili dođu situacije kad život nametne teška teodicejska pitanja? Kako se postaviti? Kako svoju bol, poglavito ako je riječ o nekom nama uistinu bliskome, staviti u „drugi plan“ i biti tu za nju ili njega? Festina lente. Požuri polako. To nije lako: zahtijeva strpljenje, odricanje, molitvu, snagu, iskrenu ljubav namjesto emotivizma. Drugim riječima, uključuje stavljanje potreba ranjenog ispred vlastitih. Često se možemo zaplesti u olako davanje savjeta, već uvriježenih stereotipnih rečenica navodne utjehe i sl., kako bismo što prije „izbrisali“ ono što se dogodilo, poslali to nešto u zaborav i krenuli dalje. Međutim, trebamo se izgraditi u sposobnosti za patnju i su-patnju. Koliko god da je stav koji zauzimamo prema događaju i patnji od ključne važnosti, ipak je u najtežim trenucima potrebno prvo samo biti tu i slušati, biti istinski prisutan. A onda polako – dobro bi bilo uz dodatnu duhovnu i stručnu pomoć – kad je osoba spremna, napraviti poneki konkretniji korak naprijed prema novom usmjerenju na kojem osoba može pronaći sigurnost, mir i povjerenje u budućnost.

Naime, svaka osoba i svačije životno iskustvo jedinstveno je i neponovljivo, ma koliko ga mi mogli „kategorički smjestiti“ i pokušati kroz određene prizme analizirati i nuditi gotova rješenja izlaska iz neke situacije. Stoga, požurivati nekoga da „samo prijeđe“ preko svog iskustva ili se tek površno zaustaviti na nečemu što je nekome bitno, znači omalovažiti težinu iskustva čije posljedice osoba proživljava, a time i samu osobu, vrijeđajući njeno dostojanstvo, pravo na osjećaj, ulijevajući joj možda i osjećaj krivnje „što nas time opterećuje“. To može prouzročiti također guranje povrijeđenoga još dublje u bolan i zastrašujuć osjećaj potpune samotnosti, koji teška, bolna i traumatična iskustva znaju pobuditi u čovjeku i dugo ostati prisutna.

Priznati da se možda na nekoj razini možemo povezati s nečijim iskustvom, no da ga u potpunosti ipak do kraja ne dokučujemo, ali da želimo razumjeti i „biti tu“ za nekoga, i zaista to i dokazati dobar je početak, iskreno pružanje ruke iz tame u svjetlo, svjedočenje Božje ljubavi prema čovjeku patniku. Znati kada šutjeti, a govoriti pogledom, ohrabrujućim osmijehom i tihom prisutnošću ponekad je dovoljno, jer i prave riječi ako dođu u krivo vrijeme mogu značiti dodatnu povredu. Treba naučiti uistinu osluškivati, strpljivo čekati dokle drugi razvije povjerenje i snagu otvoriti se, podijeliti teret. Ponekad zbog naše nestrpljivosti i nesposobnosti da podnesemo patnju i su-patimo, požurujemo bližnje da preskoče bitne korake u zacjeljivanju. Time i naš odnos gubi puno. Stoga, imajmo na umu da „ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva…“ (1Kor, 13:4) i budimo živući svjedoci da „ljubav nigda ne prestaje.“ (1Kor 13:8)