Preveo i prilagodio: Tomislav Vurušić

Nakon što sam napisao knjigu o krizi spolnog zlostavljanja u Crkvi, bilo je potrebno puno toga da me doista šokira. Usprkos tome, bio sam prestravljen što sam nedavno pročitao riječi svećenika na Rhode Islandu, koji poručuje pomalo opakim i bezobzirnim tvrdnjama da barem „pedofilija nikoga ne ubija.“

Institucionalna traumatizacija

Vratit ćemo se na njegovu dokazno lažnu tvrdnju, ali usporediti je s onom svećenika koji razumije razmjere ove krize: otac Hans Zollner, isusovac, psihoterapeut, predsjednik Centra za zaštitu djece na Papinskom gregorijanskom sveučilištu u Rimu. U nedavnom razgovoru na sveučilištu Villanova priznao je da je “Crkvi nanesena velika šteta“ zbog spolnog zlostavljanja ali da je „puno veća šteta nanesena ljudskim bićima.” To je navelo Zollnera da upotrebi upečatljivu frazu: “institucionalna traumatizacija.”

Što to znači? To znači da smo svi mi koji činimo Tijelo Kristovo pogođeni traumom zlostavljanja – čak i ako to ne znamo. Zlostavljanje ostavlja trag razaranja u neposrednoj žrtvi koja zaslužuje svaki oblik pomoći i ozdravljenja koje Crkva može ponuditi. U isto vrijeme, zlostavljanje ostavlja često skriveni trag razaranja u svima onima koji su povezani s primarnom žrtvom – obitelji, suradnicima, prijateljima, župljanima – i doista, u cijeloj Crkvi i svijetu. To nije samo osnovna psihologija već i osnovna teologija. Kao što nas je sveti Pavao prvi podučavao: Kad jedan dio Kristova tijela pati, svi patimo (usp. 1 Kor 12, 14).

Papa Ivan Pavao II. progovorio je o ovome 1984. godine u Reconciliatioet Paenitentia: „Može se govoriti o zajedništvu grijeha, pri čemu duša koja se spušta zbog grijeha povlači sa sobom Crkvu i, na neki način, čitav svijet. Drugim riječima, nema grijeha, čak ni onog najintimnijeg i najtajnijeg, najstrožeg individualnog, koji se odnosi isključivo na osobu koja ga počini. Uz više ili manje nasilja, s većom ili manjom povredom, svaki grijeh ima posljedice na cijelo crkveno tijelo i na cijelu ljudsku obitelj “(br.16).

Preporuke za literaturu iz traumatologije

Dakle, “tajni” grijesi klera koji je zlostavljao, i biskupi koji su čuvali tajnu i prikrivali zlostavljanje, još i danas imaju dubok učinak “na cijelo crkveno tijelo i cijelu ljudsku obitelj.” Kao što nedavni tekst Carle Grosch-Miller u novoj knjizi “Tragediesand Christian Congregations: The Practical Theology of Trauma” ocjenjuje vrlo sažeto: “Mnogi su žrtve kad svećenik počini spolno zlostavljanje. “

Nažalost, čini se da se danas ta poruka – da su žrtve mnogi  –  nije osvijestila kod katolika, uključujući tu i svećenika na Rhode Islandu. Stoga je važno da katolici počnu proučavati literaturu iz traumatologije, koja je prisutna već najmanje 30 godina, te koja ukazuje na pojedinosti posvemašnje devastacije uzrokovane spolnim zlostavljanjem.

Kliničar i psihoanalitičar Leonard Shengold, koji je nedavno umro u dobi od 94 godine, napisao je 1991. godine značajnu knjigu, “Soul Murder: the Effects of Childhood Abuseand Deprivation.” Kad bi me pitali da predložim jednu knjigu dostupnu općem čitateljstvu, započeo bih s ovom. Shengold bolno prikazuje da zlostavljanje djece dovodi do smrti duše, a vrlo često i tijela, samoubojstvom, ovisnostima i drugim kobnim patologijama.

Shengoldovu knjigu 1992. pratio je bestseller kliničarke s Harvarda, Judith Herman: “Trauma and Recovery: The Aftermath of Violence – From Domestic Abuse to Political Terror.” Njenu bi knjigu također trebalo pročitati, koja je sjajno jasna i pažljivo napisana kako bi izbjegla žargon koji se ponekad nalazi u kliničkom pisanju.

Od 1992. godine pisanje o toj temi značajno je poraslo, a većinu te literature obradio je psihijatar Bessel van der Kolk u svojoj knjizi „The Body Keeps the Score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma“, koja je također vrlo pristupačna širem čitateljstvu. Za više specijaliziranu i noviju literaturu koja pretpostavlja neke kliničke pozadine, smatrao bi korisnom „Approaches to Psychic Trauma: Theory and Practice“ iz 2019. Bernda Huppertza.

Trnovit put do iscjeljenja

Ono što je postalo nadmoćno i ponavljajuće jasno u kliničkoj literaturi u posljednjih nekoliko desetljeća je to da nije samo zlostavljanje jedno od najrazornijih mogućih štetnih iskustava iz djetinjstva, već da se ono prelijeva na žrtvinu obitelj, posao, školovanje i zajednicu. Spolno zlostavljanje često prouzrokuje neke od najkompleksnijih traumatičnih reakcija koje kliničari vide, zahtijevajući godine i godine ogromnog terapijskog napora da bi došlo do iscjeljenja – i tada, često samo djelomično. No, prije nego što potraže to iscjeljenje, žrtve često gube posao, supružnike, brakove i još mnogo toga, jer se život raspada, a oni se bore kako bi preživjeli.

No, postoji i druga strana….

Što je s onima koji ne prežive? Za neke je zlostavljanje toliko pogubno, toliko porazno da se ne mogu nositi s time. Traže olakšanje putem droge i alkohola, a nerijetko završavaju mrtvi zbog predoziranja ili dugotrajne uporabe droga uništavajući tako svoja tijela, vremenski dugo nakon što su im zlostavljači ubili duše.

Pored toga, kliničke studije u brojnim zemljama pokazale su da je oko 80% onih koji pokušaju samoubojstvo, bilo i žrtva spolnog zlostavljanja u djetinjstvu. Također smo već najmanje dva desetljeća imali dovoljno lako dostupnih izvještaja iz novina i časopisa o katoličkim žrtvama širom ove zemlje (i drugih zemalja) koje su same sebi oduzele život.

Kristovo tijelo pamti rezultat

Slijedeći van der Kolka, i u svjetlu fraze oca Zollnera, mogli bismo reći o spolnom zlostavljanju u Katoličkoj crkvi kako “Kristovo tijelo pamti rezultat”, i on je smrtonosan. Nitko ne bi trebao biti u dvojbi: zlostavljanje djece je kobno – duhovno i fizički – i svi su katolici obuhvaćeni.

Adam AJ DeVille autor je knjige “Everything Hidden Shall Be Revealed: Ridding the Church of Abuses of Sex and Power” (Angelico Press).

Originalan članak: https://www.osvnews.com/amp/2020/02/14/when-it-comes-to-abuse-victims-the-body-of-christ-keeps-score/