Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković
Kako bismo razumjeli našu četvrtu scenu suosjećanja, koristi razumjeti kako se ona događa u kontekstu govora o oprostu u Matejevom evanđelju. Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu svome koji se ogriješi o njega, te pita je li dovoljno do sedam puta. I ovo je bio veliki iskorak naprijed u ono doba, do sedam puta oprostiti. Međutim, evanđelist Matej nam zapisuje Isusove riječi:
Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«
Mt 18, 22
To znači uvijek. Potom nam evanđelist Matej piše:
Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: “Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.” Gospodar (je suosjećao prema sluzi – σπλαγχνισθεὶς) se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.
Mt 18, 23-27
Sluga je dugovao deset tisuća talenata što je odgovaralo vrijednosti 36 kg zlata, odnosno 200.000 godina rada u ono doba (F. Armellini). Zbroj nemoguć za otplatiti. Doživotna robija. Svjestan sam kako i u našem današnjem društvu mnoge osobe zbog dugova osjećaju da su pod teretom, sa sviješću dugoročnog otplaćivanja, a potom ih muče i brige, anksioznosti, neizvjesnosti. Tome može doprinijeti i trenutna situacija s Covidom-19.
Situacija postaje još teža kada se odnos duga i dugovanja prebaci na odnos s Bogom, te smatramo i doživljavamo kako smo dužnici prema Bogu, i kako nikada nećemo moći isplatiti dug prema njemu. To je odnos ropstva, ako tako doživljavamo Boga to naš život čini još težim i nepodnošljivijim, a Bog postaje „mrzak“ i nepoželjni „kamatar“. Međutim, upravo ovdje se događa preokret na sceni opraštanja. Bog oprašta sav dug – svih 200.000 godina. Znamo – da je bilo i 1 000 000 x 100 godina duga, Bog bi oprostio. On je taj koji suosjeća, vidi, pritječe u pomoć, oslobađa od tereta, jer naša sloboda je Njegova radost.
U Pavlovoj poslanici Kološanima 2,13-14 čitamo:
Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.
Suosjećajna ljubav Božja briše sve dugove, cijepa papire doživotnih kredita. Jedan od temeljnih procesa u razumijevanju Božjeg oprosta i razumijevanju suosjećanja jest vjerovati u Boga koji ne mjeri ljudskom mjerom. Važno je, oslobađajuće je, u razumijevanju Boga izaći iz okvira kredita i kamata, dugovanja, kako bismo prešli u svijet ljubavi. Bog sebe daje do kraja, a zauzvrat traži vjerovati u njegovu ljubav.
Problem nastaje kada taj isti sluga kojemu je oprošteno 10000 talenata ne želi oprostiti svom drugu 100 denara.
A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: “Vrati što si dužan!” Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: “Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti” Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.
Mt 18, 28-30
Kažu stručnjaci da je 100 denara naspram 10000 talenata odnos od 1:600 000 (http://www.ilregno.it/blog/diecimila-talenti-e-cento-denari-piero-stefani). Kako je moguće? Onaj kojemu je oprošteno 600 000 put ne želi oprostiti 100 puta? Možda zato što imamo poteškoća u razumijevanju oprosta i blagodati oprosta (preporučam recentni tekst o blagodati oprosta: https://narod.hr/hrvatska/prof-zlatko-milisa-oprastamo-da-bismo-sacuvali-mentalno-zdravlje). Oprostiti zapravo znači sebi darovati slobodu, ali i drugome. Njemački, engleski, talijanski (Ver-gebung, for-give, per-donare) u sebi sadrže riječ darovati. Kada opraštamo, zapravo darujemo, a darivanje obogaćuje ponajprije onoga koji suosjećajno oprašta jer on tada postaje bogat. On je bogatiji od 10 000 talenata.
Teme razumijevanja Boga i potrebe oprosta aktualne su i danas, te nam je i danas potrebno u međuljudskim odnosima donositi Božju logiku razumijevanja, opraštanja, novih početaka, slobode. Sve što imamo dar je. Kako bismo darivali, osnažimo se doživjeti Božje suosjećanje i opraštanje prema nama. Za pohvaliti su sve geste oprosta, toliko potrebne ranjenim osobama.
F. Armellini, Ascoltarti è una festa, Edizioni Messaggero, Padova, 2013.
A. Vučković i G. Črpić, Religioznost i praštanje, u: Društvena istraživanja, 16(6), 2007, str. 1201-1218.