Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

Rasti, razvijati se, mijenjati u okruženju ljubavi i bezuvjetne prihvaćenosti temelj je za razvijanje sigurne privrženosti. Pojam privrženosti jedan je od kamena temeljaca u psihologiji, počevši od Bowlbya i Ainstworth sredinom prošloga stoljeća, pa sve do najnovijih istraživanja u 2020. g. Tako se Condon i Makransky (2020), kada govore o suosjećanju, upravo vraćaju na potrebu sigurne privrženosti ako želimo biti suosjećajni. Međutim, oni govore i o određenim nutarnjim psihološkim preprekama koje onemogućuju ljudima razvijati i oplemenjivati međuljudske odnose suosjećajnošću. Među prepreke ubrajaju nedostatak sigurne privrženosti, pozivajući se i na druge autore (Mikulincer i Shaver, 2005), potom odbojnost prema patnji (Batson, 2011; Klimecki, Leiberg, Ricard i Singer, 2014), osjećaj usamljenosti u patnji (Maslach, Schaufeli i Leiter, 2001), te reduktivno poimanje sebe u odnosu prema drugima (Cikara, Bruneau i Saxe, 2011). Osim toga, strukturalne barijere i sistemske nejednakosti onemogućuju razvijanje kulture suosjećajnosti i brige prema drugima (Dev, Fernando, Kirby i Consedine, 2019; King i Wheeler, 2004).

Imajući ovo na pameti, idemo pogledati idući evanđeoski tekst, petu scenu suosjećanja, i ovaj put iz evanđelja po Mateju 20, 30-34:

I gle, dva slijepca sjeđahu kraj puta. Čuvši da Isus prolazi, povikaše: »Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!« Mnoštvo ih ušutkivalo, ali oni još jače viknuše: »Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!« Isus se zaustavi, dozove ih i reče: »Što hoćete da vam učinim?« Kažu mu: »Gospodine, da nam se otvore oči.« Isus se ganut (suosjećajući – σπλαγχνισθεὶς) dotaknu njihovih očiju i oni odmah progledaše. I pođoše za njim.

Mt 20, 30-34

Prije nego što se usmjerimo na središnji dio – suosjećanje, to jest Isusov pristup, zaustavit ćemo se vrlo kratko na jednoj temeljnoj ljudskoj činjenici, a to je da „bolan bolnog razumije“. Dva slijepca sjeđahu kraj puta. I ova je rečenica po sebi utješna i toliko ljudska. Našli su se njih dvojica u patnji. Nećete zamjeriti, ako to nazovemo prva udruga osoba s pravomoćnim potrebama. Našli su se, baš kao što se i mi danas u mnogim potrebama nalazimo. Zasigurno da su osjećali kako jedan drugoga mogu razumjeti, biti svoji među svojima. I oni imaju svoj zahtjev prema Isusu. No drugi ih ušutkavaju. I to nam je poznato. „Ne talasaj“, rekli bismo. „Šuti“, „Ne buni se“, „Ne diži glas“ – u ime većine. No oni nemaju više što izgubiti. Oni to ionako dobro znaju. Onaj tko je sve izgubio nema više što izgubiti, nije obziran na moći i na „stranke“, prepoznaje što je temeljna ljudska potreba – vidjeti. Mogli bismo ići u širinu ovog pojma, pa i danas zajedno s njima vikati – »Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!« – zbog mnoštva razloga, jer što imamo više izgubiti. No, vratimo se i mi na ono osnovno.

Isus se zaustavlja pokraj osoba koje traže pomoć. Preokret u mnogim ljudskim gibanjima i odnosima. Zaustaviti se. Zaustaviti se pokraj onoga koji viče, urla za pomoć. Gotovo je, dolazi do promjene. To je prvi potez koji mijenja daljnje procese na sceni života. Dragan Pavelić, iskusni psihijatar, psihoanalitičar, pisac, divno je u jednom intervjuu rekao: „Za čovjeka i knjigu treba uvijek imati vremena“. Isus je Bog i čovjek koji uvijek za čovjeka ima vremena. Odustaje od svih programa i planova jer netko viče za pomoć. Što je to što Isusu daje takvu snagu? Krenuli smo s pojmom sigurne privrženosti, koja uključuje svijest o vlastitoj ljubljenosti. Ne ulazeći ovdje u dublje promišljanje o Isusovom poslanju, želimo samo kratko naglasiti riječi koje nam evanđelist Matej donosi s početka Isusovog javnog djelovanja, kada se na krštenju čuju riječi:

I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

Mt 3,17

O kada bi ove riječi odjekivale u svoj „djeci“ naše zemlje! To je sigurna privrženost – odjek Božjega glasa u nama da smo ljubljeni. To je snaga Isusovog suosjećanja prema potrebitima, prema dvojici slijepaca.

Isusu patnja nije odbojna, nego dapače, privlačna. Koliki li su doživjeli oslobođenje od patnje. No susresti se s patnjom drugih moguće je kada u sebi crpimo vodu s izvora ljubavi koja nas nosi drugima i koja nam daje snage krijepiti druge. Ljubav bezuvjetna prema svakom čovjeku, a ponajviše patniku, učinila je s Isusom svijet mjestom nade. I danas. Zaustaviti se pokraj čovjeka prvi je korak, a drugi je zastati pokraj čovjeka koji je „natovaren“ patnjom. Potom, treća stvar na koju nas upozoravaju Condon i Makransky (2020) jest kako spremnost na suosjećanje umanjuje svijest usamljenosti u patnji, odnosno ako nema društvene podrške, lakše odustajemo. Upravo zbog toga je važno imati sigurnu privrženost u ljubavi kako ne bismo odustali činiti dobro i ljubiti, pa i onda kada nema društvene podrške. Isus je to činio. Ne samo. I prelazio, kršio zakon u ime dobra čovjeka u „dan subotnji“. Dobro čovjeka i ljubav prema istome za Isusa je na prvome mjestu.

I za kraj možemo navesti kako Isus nadilazi reduktivno poimanje sebe u odnosu na druge. On nema osjećaje privilegiranosti samo prema jednoj skupini ljudi. Božji su svi ljudi. Slijepi, hromi, gubavi, gluhi. Sam je tako i o sebi rekao:

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Lk 4, 18-19

Svijest o vlastitoj ljubljenosti daje snagu ne prigibati koljena pred lijevima i desnima, liberalnima i konzervativnima, bijelima ili crnima. Ljubav kroz suosjećanje čini čovjeka čovjekom. Neka nam i ovo došašće pomogne u suosjećanju prema sestri i bratu čovjeku.

Batson, C. D. (2011). Altruism in humans. New York, NY: Oxford University Press.

Cikara, M., Bruneau, E. G., & Saxe, R. R. (2011). Us and them: Intergroup failures of empathy. Current Directions in Psychological Science, 20, 149–153.

Condon, P., & Makransky, J. (2020). Recovering the Relational Starting Point of Compassion Training: A Foundation for Sustainable and Inclusive Care. Perspectives on Psychological Science, doi:10.1177/1745691620922200 

Dev, V., Fernando, A. T., Kirby, J. N., & Consedine, N. S.(2019). Variation in the barriers to compassion across health care training and disciplines: A cross-sectional study of doctors, nurses, and medical students. International Journal of Nursing Studies, 90, 1–10.

King, T. E., & Wheeler, M. B. (2004). Inequality in health care: Unjust, inhumane, and unattended! Annals of Internal Medicine, 141, 815–817.

Klimecki, O. M., Leiberg, S., Ricard, M., & Singer, T. (2014). Differential pattern of functional brain plasticity after compassion and empathy training. Social Cognitive and Affective Neuroscience, 9, 873–879.

Maslach, C., Schaufeli, W. B., & Leiter, M. P. (2001). Job burnout. Annual Review of Psychology, 52, 397–422.

Mikulincer, M., & Shaver, P. R. (2001). Attachment theory and intergroup bias: Evidence that priming the secure base schema attenuates negative reactions to outgroups. Journal of Personality and Social Psychology, 81, 97–115.