Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

O desetoj sceni suosjećanja koju imamo kod evanđelista Luke promišljat ćemo na temelju tumačenja ovog odlomka bibličara Fernana Armellinija (https://drive.google.com/file/d/0B_kfCBVb0U6mQU1xYkY3WlAtcmc/view). Već nam je jasno kako se suosjećanje odnosi na bolne trenutke našeg života, a svjesni smo kako je smrt za mnoge najteži trenutak. Upravo pogledu na smrt posvećujemo desetu scenu suosjećanja. Za početak, evo odlomka gdje se ponovno spominje suosjećanje:

Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.

Lk 7,11-15

U Evanđeljima postoje tri izvještaja gdje se govori o uskrsnućima koja je izveo Isus. Prvo, možda i najpoznatije, jest vraćanje u život Lazara (Iv 11-1-44), zatim vraćanje u život Jairove kćeri (Mk 5,21-43), te ovaj današnji izvještaj. Uskrsnuće sina udovice iz Naina. Pitamo se je li se zaista radilo o uskrsnuću? Je li moguće nekoga tko je uskrsnuo vratiti u ovaj život? Nema smisla vratiti nekoga ponovno u ovaj život ako je uskrsnuo. O čemu se dakle radi?

Prije svega, ne radi se o uskrsnuću jer uskrsnuće je završetak sa zemaljskim životom i prijelaz u vječni život iz kojeg se ne vraća. Kada se netko vrati u naš život, on je pri završetku života, ali ga netko vraća nazad, to može recimo biti i liječnik. Dakle, govorimo o reanimaciji, vraćanju o ovaj naš život. O čemu se dakle radi u odlomku što nam donosi samo evanđelist Luka? Vjerojatno se radi o bolesti koja je bila vrlo teška jer su osobu smatrali gotovo mrtvom. Ovo ozdravljenje tumačilo se pobjedom nad smrću. Luka nam je donio usporedbu/parabolu kako bismo razumjeli temeljnu poruku naše vjere, što je pobjeda nad smrću. Reanimacija nije pobjeda nad smrću. Pobijediti smrt znači uvesti osobu, koja završava svoj zemaljski život, u vječni život. Temeljna istina kršćanske vjere jest pobjeda nad smrću. Događaj se zbiva u Nainu. Nain je predstavnik svih mjesta gdje teče redoviti život ljudi. Zasigurno je i u tom mjestu bilo ljudi koji su mogli graditi vile i divne kuće, no svi se suočavamo s gubicima. Koliko god lijep bio život na zemlji, u nekom trenutku završava.

Na ulazu u grad unosili su mrtvaca. Susreću se dvije povorke, povorka koju vode Isus, Gospodar života, i druga povorka u kojoj prednjači mrtvac. I jedna i druga povorka praćena je mnoštvom ljudi. Mrtvaca su nosili na groblje, prema istoku, gdje se gasi sunce. Tama je obavila mnoštvo jer nisu susreli Gospodara života, Gospodara svjetla. Ako se ne susretne s Gospodinom Isusom Kristom, čovjek ne vidi perspektivu uskrsnuća, nego perspektivu tužnog svršetka života. Pred smrću se osjećamo bespomoćnima i svjesni smo gubitka. U mnoštvu imamo majku udovicu. Nema imena. Tko je ta mama? Ona je darovala biološki život koji će zasigurno završiti. Ona je udovica. Nema muža, dakle bez nade da će imati jedan novi život, novog potomka. Naša majka je i naša ljudskost koja završava, koja ima svoj kraj. Ona ne daje novi život. Mnoštvo je pratilo udovicu. Mnoštvo je utihnulo, jer što reći pred smrću? Smrt je zagonetka za sve nas.

Susreću se dakle dvije povorke. Imamo i dvojicu vođa tih povorki. Jedan vođa je vođa života, Isus Krist, a drugi vođa je smrt. Ove dvije povorke po sebi su oprečne, smrt i život. To su dva suprotstavljena kraja – dva različita predstavnika. Što rade? Isus, vidjevši ženu, suosjeća. No, i ovdje imamo važan detalj da je Isus vidio majku udovicu, i pogledom ta žena dolazi u Isusove srce. Isus primjećuje patnju ove žene. Isus je Sin Božji, vidi čovječanstvo koje želi živjeti, no pred svima je smrt. Isus pogledom uočava problem čovječanstva. Znamo već od prve scene kako suosjećanje uključuje primjećivanje patnje.

Kakav smisao ima život koji završava? Gospodin (ὁ κύριος) tada stupa na scenu. Kada evanđelist govori riječ Gospodin (ὁ κύριος), tada se to odnosi na Onoga koji je uskrsnuo. Bog je došao k nama kako bi dao odgovor na smrt. Bog vidi naše stanje, stanje ograničenosti, patnju. Isus suosjeća. Duboko je dirnut (ἐσπλαγχνίσθη ἐπ’ αὐτῇ) patnjom čovječanstva, patnjom žene udovice, patnjom koja je obilježena smrću. Što radi Isus? Besplatno reagira. Nitko ga ništa nije pitao, no on sam reagira, darom Božjim. Ne traži niti preduvjet vjere. Prijelaz iz ovog života u vječni život čisti je Božji dar. Isus pristupi i dodirne nosilo. Tko je dodirnuo nosilo sam postaje nečist. Prisjetimo se i ovdje definicije suosjećanja iz prve scene, odnosno četvrte karakteristike prema Strauss i dr. (2018), odnosno suosjećanje uključuje tolerirati neugodne emocije koje se pojavljuju kao odgovor na pomaganje osobi koja pati, pri tome ostajući otvoren i prihvaćajući patnju druge osobe.

U ono doba nisu smjeli dirnuti mrtvaca. Smrt pak Isusovim dodirom prestaje biti nečista. Isus postaje „nečist“ kako bi nas „očistio“. Smrt je trenutak novog rođenja, prijelaz, po Božjem suosjećanju. Kada je Isus dotaknuo nosila, nosioci stadoše. Nosioci smrti zaustavljeni su dodirom Života. Jedino Bog je mogao dodirom ljubavi probuditi smrću uspavano čovječanstvo, no Božjom ljubavlju možemo suosjećajno doprinositi oživljavanju mnogih koji se osjećaju poput „mrtvaca“. O, kako su nam i danas potrebni nosioci života po suosjećanju – u Hrvatskoj, u sisačkoj biskupiji, u „regiji“, EU, Washingtonu, Mianmaru, svijetu.

Povorka smrti je zaustavljena jer se susrela sa suosjećajnim Gospodarom života. Na groblje ide lijes, ali ne i osoba. Kršćani vjeruju kako osoba nakon smrti prelazi u puninu života po Božjem milosrđu, suosjećanju. Gospodin je svojim dodirom zaustavio povorku smrti. Činilo se kako se tamo sve zaustavilo. No Isus govori: »Mladiću, kažem ti, ustani!« Dva su znaka Isusove pobjede. Luka nam donosi parabolu. Mrtvac se podigao. To označava da je pobijedio smrt. Konopci života su slomljeni. Osim toga, i govori. Smrt nas dovodi k usamljenosti, krajnjoj samoći, a uskrsnuće govoru života. Lijes ide na groblje, no osoba je uskrsnula i vraća se majci. Isus vraća čovječanstvu (majci) sina, no ne samo s biološkim životom koji mu je dala majka, nego novim životom, uskrsnulim životom od Boga. Mladić ima novi život. Gospodar života daruje život s vječnim okusom. Sve se mijenja kada znamo da je naš život i vječni život, ne samo biološki život. S pogledom vjere koji nam pokazuje koja je naša perspektiva moguće je radosno u ovom životu ići naprijed, jer i u našoj povorci smrti susrećemo se s povorkom na čijem čelu je Gospodar života.

Strauss C, Taylor BL, Gu J, Kuyken W, Baer R, Jones F & Cavanagh K: What is compassion and How Can We Measure it? A Review of Definitions and Measures. U: Clinical Pscholocial Review, 2016; 47: 15-27.

https://drive.google.com/file/d/0B_kfCBVb0U6mQU1xYkY3WlAtcmc/view, 10.01.2021.