Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković
Druga scena, vrelo, žetva, izvor, radost suosjećanja, kojoj posvećujemo ovo razmišljanje, jest u sljedećem tekstu iz Mt 14, 14:
Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu (ἐσπλαγχνίσθη) se nad njim te izliječi njegove bolesnike.
Mt 14, 14
Prisjetimo se kako Strauss i dr. (2016) ističu za prvu karakteristiku suosjećanja prepoznavanje patnje. No prije nego što je Isus prepoznao patnju, stoji glagol kako je izišao. Gdje je bio? S kim je bio? Što je radio? Čitamo na samotnom mjestu, u osami. Vrlo usko povezan sa suosjećanjem jest i prostor molitve, meditacije, kontemplacije, boravak u nutarnjem svetištu (Iv 4,23), u kojem se čovjek susreće s Bogom. Prije nego što Učitelj pokazuje suosjećanje, evanđelist Matej navodi kako je Isus nešto čuo. Što je čuo?
Čuo je vrlo bolan događaj, naime da je Ivan Krstitelj ubijen, odnosno da mu je odrubljena glava. Jaz boli i tuge. Isus se povlači u osamu s tom viješću. Svakodnevno se susrećemo i mi sa sličnim vijestima, tragičnim događajima, nesrećama, nevoljama koji nas itekako pogađaju. Imamo li mi kuda otići? Povjerenje kako ćemo i u nama samima susresti Boga prilika je otići u osamu. No, da bi to mjesto bilo poželjno, itekako je blagotvorno poznavati i spoznavati Boga koji suosjećajno vodi brigu i o nama samima. Susresti se s Bogom u nama samima, Onim koji s nama suosjeća u trenucima svađa, boli, rastava, tuče, neprijateljstva, ogorčenosti, mržnje, ljubomore, zavisti, ponižavanja, posramljivanja, obnavlja dostojanstvo osobe, a posljedično i cijele zajednice.
Trenuci Isusove osame jesu trenuci susreta s Bogom. I sam ranjen, Isus iscjeljuje druge. Henry Nowen govori o Ranjenom iscjelitelju (The Wounded Healer). Biti sam, biti ranjen, otvara prostor za biti s Bogom, biti s drugima. Suosjećanje, u kršćanskoj perspektivi, ali vjerujem ne samo u kršćanskoj, govori nam kako je čovjek usidren u moru Božje ljubavi, da bi nakon trenutaka usidrenosti podigao sidro i zaplovio na pučini ljudskih lutanja, poteškoća, i ponovno suosjećao otvorenih očiju i srca s onima koji su željni i potrebiti suosjećajnog pogleda.
Usidriti se u Božjem suosjećanju u trenucima boli čini nas sposobnima da i mi budemo suosjećajni, vidimo patnju i drugih ljudi, i nešto s tim učinimo. Na svojevrsni način svaki dan izlazimo, najčešće, osim onih koji rade noćne smjene ili pak imaju zbog bilo kojeg razloga poteškoće sa spavanjem, ujutro iz prostora vlastitog bića, a onda i iz kuće, i iz stana. Izlazak iz vlastitog bića prema drugima, bog-atiji je ako smo se tog jutra o-bog-atili u nutrini suosjećanim Bog-om. Izaći ususret drugima jest trajan životni proces svakoga od nas, i dinamika između Boga i čovjeka. Čovjek koji traži Boga i Bog koji pronalazi čovjeka (Post 3,9). Važno je iz kakvih prostora izlazimo ususret drugima.
Uslijed tragičnog događaja, Isus nam pokazuje kako je moguće suosjećati i kada smo osobno pogođeni teškim događajima. I to je jedan iscjeljujući proces. Moguće je ljubiti, suosjećati, i kada smo sami pogođeni raznim traumama. Tada taj proces suosjećanja pomaže vratiti se u život. Viktor Frankl (2001) bi to nazvao sposobnošću samonadilaženja, samotranscendencije u ljubavi, koja u drugoj osobi vidi puno više nego što osoba sama trenutno može vidjeti. Suosjećanje podiže i onoga koji suosjeća i onoga kojemu je upućeno suosjećanje na jednu novu razinu postojanja, kvalitetniji način odnosa. Isus je vidio, suosjećao, te itekako podigao kvalitetu života mnogih koje je susreo. Evanđelist Matej navodi kako je izliječio bolesnike.
Suosjećanje daje snagu ljudskoj otpornosti, čini nas jačima, cjelokupnu zajednicu stavlja na hrabre, izdržljive, za ljubav sposobne, noge. Sposobnost suočiti se, biti otporan, integrirati, stvarati i biti spreman ponovno oblikovati vlastiti život na jedan pozitivan način usprkos tomu što smo doživjeli teške situacije koje su nam predviđale negativan ishod, otvaraju nam nove perspektive nade, ljubavi (De Luca, 2020).
Kanov i dr. (2006) nam govore kako suosjećati znači uključiti tri sposobnosti: primijetiti, osjećati i odgovoriti. Primijetiti uključuje biti svjestan patnje druge osobe, bilo kognitivno prepoznajući patnju ili nesvjesno doživljavajući fizičku ili afektivnu reakciju na patnju. Ukratko, to znači vidjeti. Osjećati znači emotivno odgovoriti na patnju time što se uživljavamo u perspektivu osobe koja pati te zamišljati ili uživljavati se u te okolnosti u kojoj je osoba. To znači ne biti ravnodušan. Odgovoriti znači djelovati kako bi se ublažila patnja osobe.
Idi, pa i ti čini tako (Lk 10, 37).
De Luca, M. L. Impatto Psicologico del Covid-19. Traiettorie prototipiche, rischi e opportunità nei possibili percorsi di risposta psicologica dell’emergenza pandemica.Studia Moralia, 2020;58: 315-332.
Frankl V. E. (2001), Homo patiens. Soffrire con dignità, a cura di E. Fizzotti, Brescia, Queriniana.
Henry J. M. Nouwen (1972). The Wounden Healer, New York, Doubleday, Image Books.
Kanov J.M., Maitlis S., Worline M.C., Dutton J.E., Frost P.J.i Lilius J.M. (2006).Compassion in organizational life, San Francisco,Jossey-Bass.
Strauss C, Taylor BL, Gu J, Kuyken W, Baer R, Jones F & Cavanagh K: What is compassion and How Can We Measure it? A Review of Definitions and Measures. U: Clinical Pscholocial Review, 2016; 47: 15-27.