Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković
O riječi suosjećanje, odnosno daleko raširenoj u engleskoj verziji compassion, danas se vrlo često govori u psihologiji, u duhovnosti, religioznosti, filozofiji, medicini, odgoju, ali i u drugim znanostima. S razlogom. Utjeloviti suosjećanje u svakodnevici, danas pogođenoj ne samo, ali koronakrizom, želimo se posvetiti idućih 13 tjedana, budući da se u Novom zavjetu na 13 mjesta pojavljuje riječ suosjećanje, u grčkom izvorniku od glagola σπλαγχνίζομαι-splagchnizomai (biti ganut, dirnut, u dubini bića). Ići ćemo onim redoslijedom kako su evanđelja raspoređena u Novom Zavjetu, to jest Matej, Marko i Luka. Kod evanđelista Ivana se ne spominje ova riječ. Vidjet ćemo kako se u hrvatskom jeziku različito prevodi. Neki živi europski jezici na svih 13 mjesta prevode sa suosjećanje, neki pak ne. Na hrvatskom se različito prevodi. Prvo mjesto gdje se spominje riječ suosjećanje jest:
Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«
Mt 9, 36-38
Budući da se želimo posvetiti temi suosjećanja u ovim našim promišljanjima, odmah ćemo donijeti karakteristike suosjećanja prema Strauss i dr. (2016), a to su:
- prepoznati patnju
- razumijevati univerzalnost ljudske patnje
- biti empatičan s osobom koja pati i povezati se s nevoljom (emotivna rezonanca),
- tolerirati neugodne emocije koje se pojavljuju kao odgovor na pomaganje osobi koja pati, pri tome ostajući otvoren i prihvaćajući patnju druge osobe,
- motivacija djelovati kako bi se ublažila/olakšala patnja druge osobe.
Za ovo današnje promišljanje uzet ćemo u obzir ovih pet karakteristika. Radost suosjećanja za osobu kojoj je potrebno suosjećanje ali i za onu koja suosjeća jest što onaj koji iskazuje suosjećanje primjećuje težinu situacije druge osobe, uzima je u obzir, vidi je, promišlja o njoj, ne zaobilazi je, zastaje. Ključan je taj početni korak – biti sposoban zastati kraj osobe koja se nalazi u nekoj teškoj situaciji. Danas-sutra mogu se i sam naći u sličnoj situaciji, tko bi gori sad bi doli, i obrnuto. Tu smo kod drugog koraka o kojima promišljaju Strauss i dr. (2016). Razumijevati čovjeka znači uključiti u okvire ljudskog postojanja načelnu našu ranjivost. Što to znači biti u teškoj, zahtjevnoj, bolnoj situaciji? Osobe koje se samosažalijevaju, a što ne pomaže, često će samima sebi reći kako nitko ne vidi i nitko ne mari. Ima vjerojatno netko tko vidi i netko tko mari i za nas. Nekada je dovoljno izaći van svojih okvira i izreći se, što je daleko učinkovitije nego ostati u „mračnom kutku svoje fizičke, psihičke i duhovne sobe“. Biti suosjećajan znači razumijevati, na emotivnoj i kognitivnoj razini, svijet druge osobe. I ovdje smo na granici empatije i suosjećanja jer suosjećanje prelazi prag empatiziranja.
Suosjećajna osoba se upušta u pustolovinu žetve suosjećanja. Jer, suosjećati znači ubrati plod ljubavi u susretu s drugom osobom. Istraživanja nam pokazuju (Cosley i dr, 2010, Feldman i Kuyken, 2011; MacBeth i Gumley, 2012) kako suosjećati znači pomoći drugoj osobi u nevolji, a blagostanje se onome koji suosjeća vraća u krilo. U današnjem svijetu, društvu, svim mogućim mukama s kojima se susrećemo, žetve za suosjećanje nam ne nedostaje, a s time ujedno i prilike za svakoga od nas ići u žetvu i napuniti kace i ambare, čardake i hale svoga duha, duše, srca i mozga, plodovima duha, mira, ljubavi, radosti. Mučan je to proces i to nas poziva tolerirati nelagodnu situaciju u kojoj se nađemo. Ne susrećemo se tako lako, na prvi mah, s posjetom starijima i bolesnima, s potrebitima, no najčešće smo nakon takvih susret zadovoljniji, radosniji. Potreban nam je zadnji korak – motivacija. Molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Molimo jedni za druge kako bismo bili odvažni ubirati plodove radosti, ljubavi, mira, serotonina, dopamina, utjehe. Biti suosjećajni, kako je i Učitelj Isus bio i jest, i po nama.