Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković
U vremenu prekrivenih lica, Bog nam ipak nastavlja pokazivati svoje lice, a znat ćemo da je to Božje lice jer će nam srce to potvrditi, radovat ćemo se. Psalmi su puni ljudske čežnje za Božjim licem, te nam svjedoče kako u dubini naše duše čeznemo za Bogom:
Ps 42,3: Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?
Ps 27,8-9: Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, o Bože, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ps 88, 15: Zašto, Bože, odbacuješ dušu moju? Zašto sakrivaš lice od mene?
Vidjeti lice nečije znači susresti se identitetom te osobe. Dok slavimo Božić, naginjemo se nad licem Isusovim, želimo ga vidjeti, jer Bog je uzeo tijelo, meso (Iv 1,14). Želimo se susresti s Božjim licem. Nakon susreta s Bogom u nama odjekuje nada i utjeha kako nam duša može počivati u Božjoj blizini. Nemjerljiva je radost vidjeti Božje lice. Čemu govoriti o licu u osmoj sceni suosjećanja? Do sada smo vidjeli kako se suosjećanje odnosi na trenutke kada vidimo patnju drugih i kada smo spremni tu patnju ublažiti. U izazovnom susretu pak s licem trpećih i ugroženih ljudi, možemo iskusiti i Božje lice u njegovom Kristu (Reikerstrofer, u Metz, 2017, 8). Radi se o općeshvatljivoj temeljnoj mistici suosjećanja (compassion), koje se sve više koristi kao riječ (compassion) koja govori o praktičnom nasljedovanju Isusa (Reikerstrofer, u Metz, 2017, 8). Vidjeli smo u prijašnjim promišljanjima kako je suosjećati blagotvorno, i na neurološkoj razini zbog lučenja hormona zadovoljstva, za onoga koji suosjeća, a i za onoga koji je doživio suosjećanje. To nam govori biologija i psihologija. U isto vrijeme nam duhovnost govori kako vidjeti lice patnika znači vidjeti Boga. Kolike li sreće!? Neizmjerljive. Tim više što je naš Bog sebe u potpunosti darovao te je stoga Bog objavljen u Isusu najsretniji Bog – dar za druge do kraja.
Pomaganje žalosnima, gladnima, žednima, golima, utamničenima, bolesnima, jest susret s Bogom koji otkriva svoje radosno lice onome koji pomaže – to prepoznajemo u nutrini našega bića, u duhu našem. Dajemo, a ipak neizmjerno primamo. Blaženije je davati nego primati (Dj 20, 35), čitamo u Djelima apostolskim. Odjenuti gologa, napojiti žednoga, nahraniti gladnoga, poznavali su i Egipćani, no Isus nam dodaje krunski detalj koji je vrhunac pomaganja – što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili (Mt 25). Boga susrećemo u patnicima. Naravno, ne samo u njima. Ipak to je poticaj hititi otkrivati Božje lice ne samo u betlehemskoj štalici nego otkrivati lice u patnicima, potrebitima. Mistično je to iskustvo, posljedica otvorenih očiju prema potrebitima. To je mistika otvorenih očiju (Metz, 2011). Prema Metzu, riječ mistika trebala bi se vezati uz monoteističke religije budući da se u njihovoj duhovnosti radi o jednom posebnom iskustvu u odnosu prema onome kojega monoteističke religije nazivaju „Bogom“ (Metz, 2017). Posebno je iskustvo vidjeti Boga, a opet tako prosto jednostavno, u bližnjem koji treba pomoć. Neravnomjerna raspodjela dobara u svijetu uzrok je patnje za mnoge. Suosjećanje je odgovor na društvene probleme jer u svijetu ima dovoljno svega za sve. Pitanje je ravnopravne raspodjele dobara, tako staro, a opet tako novo pitanje. Ipak, svjesni smo kako postoji otpor prema ravnopravnoj raspodjeli jer je u pitanju „moć“, no o tome možda nekom drugom prilikom.
Ravnopravna raspodjela dobara vodi k tome da svi imaju viška, dok neravnopravna dovodi k tome da netko ima viška, a većina je u oskudici. Da, nema logike, ali svaki dan smo svjedoci upravo takve stvarnosti. Isus, u našoj osmoj sceni suosjećanja, daje jasan odgovor kako izaći ususret potrebitima, te gdje ga i danas možemo vidjeti, otkrivati Božje lice, doživjeti i promicati mistiku otvorenih očiju.
Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: »Žao mi je (σπλαγχνίζομαι ἐπὶ τὸν ὄχλον; suosjećam s narodom) naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli iz daleka.« Učenici mu odgovore: »Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?« On ih zapita: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. Bilo ih je oko četiri tisuće. Tada ih otpusti, 1a sam sa svojim učenicima odmah uđe u lađu i ode u kraj dalmanutski.
Mk 8, 1-10
Važno je znati kako je broj sedam (7) simboličan broj i da označava potpunost, odnosno, u ovom smislu sedam kruhova označava sve ono što apostoli imaju. Kada stavljamo na raspolaganje ono što imamo, tada svi možemo biti siti, no ne samo to, tada su svi bog-ati. Suosjećanje o-bog-aćuje. No, prije toga se događa važan prvi korak suosjećanja o kojem smo pisali u prvoj sceni, a to je vidjeti patnju drugih osoba. Možda nam može pomoći saznanje da se iza patničkog lica krije lice Boga, koji čini radosnim. Neka nam i Božić pomogne naginjati se nad „jasle patničkih lica“ kako bismo napokon vidjeli lice Božje.
Metz J. B. (2017). Mystik der offenen Augen, Freiburg.