Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković
U današnjem promišljanju o suosjećanju, uzevši u obzir našu sedmu scenu, ovog puta iz Markovog evanđelja, spomenut ćemo se prošle godine preminulog teologa Johanna Baptista Metza (1928-2019) koji je jasno razlikovao pojam suosjećanja u kršćanstvu, pronalazeći svoje utemeljenje u Svetom Pismu. Aktualnost njegovih riječi odjekuje i danas. Među ostalim Metz piše: Suosjećanje nije nikakav poziv na junaštvo ili na neku stršuću svetost. Ona hoće biti takva, da se može zahtijevati od sviju, ona je svagdašnja vrlina, osnova vrlina kršćanâ, bez koje bi visoki tonovi civilizacije o globalizaciji, doduše ostali mjerodavni, ali bez posljedica (Metz, u Gibellini, 2006, 407). Suosjećanje – na dohvat svima. Divna poruka. Ne radi se o privilegiranoj sposobnosti, skupocjenoj i izoliranoj tvari čuvanoj u posebnim spremnicima. Razmišljam što bi bilo kada bismo trenutke suosjećanja mogli stavljati u „zlatne izloge“ adventa, naših ulica. Kako je moguće da se zlato više plaća od suosjećanja, kada danas znamo da suosjećanje daleko više usrećuje od „suvog zlata“? Ono je čovjekova čežnja za srećom. Dapače, Metz govori kako je suosjećanje izraz čovjekove strasti za Boga, strast za Boga koja se iskusuje i obistinjuje kao „su-patnička“ strast za onoga koji trpi, kao mistika otvorenih očiju. Ponavljam: Kršćanstvo koje samo sebe shvaća iz svoga vlastitog korijena uvijek ima posla s tom mistikom. Ta mistika su-patnje nije nikakva ezoterička stvar, ona je svima darovana i od svih se zahtijeva. Ona ne vrijedi samo za privatno područje života nego i za javno, za politički život (Metz, 2019, 220).
Evo nas pred četvrtom nedjeljom došašća, odnosno tik pred Božić, kada slavimo rođenje Kneza mira (Izaija 9). Suosjećanje može vrijediti kao nadahnuće za novu politiku mira (Gibellini, 2006, 402). Isus je svojim djelovanjem utjelovio logiku suosjećanja, promatranja svijeta iz pogleda patnika, kako bi ublažio pogled istoga, i proširio zjenice patnika za svjetlije boje u svijetu, ostavio iza sebe miris mira u svijetu nemira. U šestoj sceni suosjećanja vidjeli smo kako je dovoljna jedna gesta ljubavi kako bi vratila vjeru u povjerenje u svijet. I danas, kada se suočavamo s raznim oblicima patnje, ne samo Covidom-19, Bog preko suosjećanja, koje izražavamo jedni drugima, vraća povjerenje u svijet, s nadom – Bit će bolje. No da bi bilo bolje, odvažimo se i mi na, kako će to nazvati Metz, eksperiment suosjećanja. Eksperimenti su u psihologiji dragocjeni jer su provjerljivi, mogu se mjeriti, ponoviti, promatrati. Metz se pita: Što bi bilo kad bi se u svojim različitim svjetovima života kršćani odvažili na taj eksperiment suosjećanja, bez obzira kako on malen bio, ali uvijek iznova, neumorno, i kad bi se tako na koncu uspostavila ekumena suosjećanja među svim kršćanima: što bi se tada dogodilo. Ne bi li to bacilo novo svjetlo na našu Zemlju, na taj globalizirani a ipak tako patnički raskidani svijet? (Gibellini, 2006, 407). Eksperiment je s Isusom rođenim u Bet-lehemu započeo i nema mu kraja. „Osuđeni“ smo na dobro. Čemu se opirati? Volimo li i danas više tamu nego svjetlo prije 2000 godina? Je li suosjećanje i danas moguće – vidjeti patnju, no ne svoju, iako i nju, nego patnju druge osobe, patnju neprijatelja? To je prema Metzu memoria passionis (2009). Isusov prvi pogled nije se upirao u grijeh drugih, nego u patnju drugih. Grijeh je njemu bila prije svega uskrata dioništva na patnji drugih, nećkanje da se misli preko i onkraj tamnoga obzora vlastite povijesti patnje; njemu je grijeh bio, kako je to nazvao Augustin, „samoskvrčenost srca“, prepuštanje potajnomu narcizmu stvorenja. I tako je kršćanstvo započelo kao zajednica spomena i pripovijedanja u nasljedovanju Isusa Krista, čiji je prvi pogled bio usmjeren na patnju drugih (Gibellini, 2006, 400). Tamo gdje je kršćanstvo započelo prije 2000 godina, i danas se nastavlja. A Isus nam je pokazao put. I dolazimo do naše sedme evanđeoske scene suosjećanja:
No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.
Mk 6, 33-34
Isusov pogled usmjeren je prema kriku patnika (Metz, 2009), pogled koji utjelovljuje suosjećanje i pronalazi načine olakšanja patnje. Marko evanđelist nam govori kako je Isus podučavao narod o mnogočemu. Ovdje ćemo za sada samo spomenuti kako i besplatna dostupnost znanja svima, može olakšavati patnju mnogima. Za to je divan primjer i film The Boy Who Harnessed Wind. Skupljenim informacijama gradi vjetrenjaču među svojim mještanima koji su osuđeni na glad zbog suše. Znanjem je ublažio patnju, podijeljenim znanjem. Znanje podijeljeno sa suosjećanjem vodi k mudrosti, k Logosu, Utjelovljenoj Riječi (Iv 1,14). Vuković i Katilović (2019), citirajući Dotola (2011), navode kako se Bog u Kristu objavio kao sućutni Bog, odnosno Bog suosjećanja i osjetljivosti za svijet i čovjeka. I pred nama je ta pustolovina posvemašnjeg obogaćenja u Bogu.
Literatura:
Dotolo C. (2011). Moguće kršćanstvo. Između postmoderniteta i religioznog traganja, Zagreb.
Metz J. B. (2006). Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u: Gibellini R. (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, str. 394-407.
Metz J. B. (2009). Memoria Passionis, Zagreb.
Vuković D i Katilović I. Memoriapassionis u teologiji Johanna Baptista Metza, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 11 (2019) 147, str. 7-15.