Priredio: doc. dr. sc. Josip Bošnjaković

U petoj sceni suosjećanja promišljali samo kako je preduvjet suosjećanja razvijena sigurna privrženost iz koje osoba djeluje. U novoj sceni suosjećanja, šestoj, Isus prije nego što je ozdravio gubavca jest u odnosu, relaciji s Ocem. Pra-slika je to, arhetip, sigurne privrženosti. Otac i Isus su jedno te iz tog odnosa Isus djeluje prema drugima, susreće se s drugima, pa tako i s gubavcima. Podsjetimo se kako su gubavci u ono doba morali vikati: Gubav sam, gubav sam kako im se nitko ne bi približio. Nije nam cilj ovdje povezivati gubu sa zarazom koronavirusa iako bismo mogli vidjeti neke sličnosti i poveznice među osobama koje se moraju izolirati, no ono na što se želimo usmjeriti jest Isusovo djelovanje. Vratimo se sigurnoj privrženosti Isusovoj.

Naime, evanđelist Marko nam donosi:

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.«

Mk 1, 35-37

Molitva je odnos s Bogom koji je Ljubav. U tom odnosu postajemo svjesni tko smo, što stvara sigurnu privrženost u nama. Isus u šestoj sceni suosjećanja, kako ćemo vidjeti poslije, pristupa gubavoj osobi na suosjećajan način. Osobu koja suosjeća svi tražimo. To danas postaje još aktualnije. Potrebne su nam osobe koje suosjećaju jer one doprinose ozdravljenju našega društva, naših međuljudskih odnosa. Kako je dobro biti u društvu osoba koje suosjećaju. Osjećamo se prihvaćeni, ljubljeni, ohrabreni, prepoznati u našoj ljudskosti. To još više dolazi do izražaja u teškim i izazovnim vremenima. Zaki (2020) tvrdi kako je daleko od toga da bi ljudi postali antisocijalni i divlji u nevoljama i nesrećama. Katastrofična događanja „proizvode“ gomilu prosocijalnih ponašanja kao i osjećaj zajedništva. Zaki (2020) to naziva katastrofično suosjećanje (catastrophe compassion), odnosno suosjećanje potaknuto katastrofom.

Dodatno osviješteni, preživjeli razvijaju zajednice međusobne podrške i pomoći, angažiraju se u daleko raširenim aktivnostima altruizma, te govore o dubokom osjećaju solidarnosti jednih s drugima (Zaki, 2020). Primijetiti patnju druge osobe, izaći joj ususret, pa ako je potrebno i samo-izolacijom, jer je to i zbog dobrobiti drugih osobe, povećava u svima nama osjećaj solidarnosti, dobrobiti. U ekonomiji zajedništva i spasenja, trebamo naučiti prihvaćati naše slabosti s dubokom nježnošću. Nježnost je najbolji način da dotaknemo ono što je u nama lomljivo (Papa Franjo, 2020). Nježnost prema drugima potiče nas na razumijevanje potreba drugih, što ponekad znači približiti im se, a ponekad i fizički se udaljiti, no ne i duhom. Svjestan sam kako se i naša rodbina, prijatelji, nekadašnji neprijatelji, i mi sami ovih dana možemo naći u situaciji da smo „zaraženi“ Covid-om. I u takvim situacijama možemo pristupiti drugima telefonom, poštom, e-mailom, porukom, sjećanjem i pitanjem – Kako si? Reci mi nešto više o sebi. Naravno, ako je osoba u mogućnosti govoriti, uzevši u obzir cjelokupnu epidemiološku, odnosno simptomatološku situaciju u kojoj se nalazi. I to je naš doprinos svim onim vrijednim ljudima s druge linije (Papa Franjo, 2020), odnosno liječnicima, sestrama, tehničarima, cjelokupnom osoblju u zdravstvenim i socijalnim ustanovama. To je naše pružanje ruke suosjećanja. I dolazimo do šeste scene suosjećanja:

I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«

Mk 1,40-41

Suosjećanje vraća u život zajednice onoga tko je bio isključen. Evo puta jednostavnog. Vraćati u zajednicu isključene putem suosjećanja. To je poput novog rođenja. U knjizi Derviš i smrt (2001) pisac Meša Selimović donosi divnu zgodu suosjećanja prijatelja prema prijatelju, zgodu koja vraća u život. Evo zgode:

Ma kakva odluka, osim one koja će uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje neriješenost. Ali odluku ne treba požurivati, treba joj samo pomoći da se rodi, kad joj dođe vrijeme. Muke odlučivanja mogu olakšati prijatelji, ali samo olakšati, nikako odstraniti. I opet su neophodni, kao babica pri porođaju. I to znam iz vlastitog iskustva. Kad mi je bilo najteže, kad sam mislio da je izlaz da dignem ruku na sebe, Bog je poslao Hasana da me ohrabri i podigne. Njegova pažnja i dobrota, a možda smijem da kažem i: ljubav, vratili su mi vjeru u sebe i u život. Znaci te pažnje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. Moje sumanuto okretanje se zaustavilo, moj užas se stišao, u ledu što me bio okovao osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote, neka mi oprosti, on, Mula-Jusuf, što se i sad uzbuđujem zbog tog dragog sjećanja, ali veću milost od te niko mi u životu nije pružio. Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesreće, da se nepravda izvrši na meni dokraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer se sve srušilo, zatrpavajući me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar čovjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio s ostalim ljudima.

Zasigurno znamo kako postoji i samo jedan dobar čovjek i pokraj nas. A to je dovoljno za početak, kako bismo se vratili životu.

Papa Franjo, Patris corde (Očevim srcem), 2020.

Selimović M., Derviš i smrt, Zagreb, 2001.

Zaki, J. (2020). Catastrophe Compassion: Understanding and Extending Prosociality Under Crisis. Trends in Cognitive Sciences, (),doi:10.1016/j.tics.2020.05.006