Ono o čemu smo svjedočili čitavo vrijeme jest da su se ljudi polarizirali u svojim ponašanjima tijekom cijele ove situacije. S jedne strane imali smo one koji su se strogo držali preporuka, nisu izlazili iz svojih kuća osim kada su baš zaista morali, opskrbili su se nužnim namirnicama i potrepštinama za idućih nekoliko tjedana, brižljivo pratili sve novosti i preporuke te se nadali što bržem završetku ove situacije. Imamo pak s druge strane one koji su svoja druženja nastojali preseliti iz zatvorenih kafića u parkove i kućna okupljanja, slobodne dane zbog ograničenja rada koristili u zajedničkom roštiljanju na proljetnom suncu, nisu vjerovali onome što preporuča stožer, smišljali su različite teorije zavjere i isto tako se nadali što bržem završetku ove situacije da se što prije ukinu ograničenja i zabrane kako bi se mogli vratiti svakodnevnom ritmu života. Zašto se neki ljudi ponašaju kao da ih se to ne tiče? Zašto se neki pridržavaju preporučenih preventivnih i izbjegavajućih zdravstvenih ponašanja, a neki ne?

Nekima je bilo potrebno manje vremena, a nekima malo više da shvate ono što se oko nas događa. Neki se još uvijek bore s time. Svatko na svoj način. Svatko od nas proživljava različita emocionalna stanja, nekada ne znajući niti prepoznati i jasno odrediti kako se osjećamo. Nije niti čudno. Ova globalna pandemija natjerala nas je sve da promijenimo i prilagodimo svoja ponašanja. To je ono čega smo svi svjesni. Ono što možda ne primjećujemo odmah, usmjereni na neposredne opasnosti i usklađivanje vlastitih navika i rituala s novonastalim uvjetima, sve ovo polagano, u tišini mijenja i naš mentalni svijet. Uvodi promjene u to kakav stav i odnos zauzimamo prema sebi, drugima, svijetu. Svi mi imamo nekakva određena očekivanja i vjerovanja o samima sebi, o ljudima oko nas, o svijetu u kojem živimo. Normalno i očekivano da se osjećamo zbunjeno i „uzdrmano“ kada shvatimo da ta naša vjerovanja i očekivanja i nisu baš primjenjiva uvijek i svuda. Vanredne okolnosti zahtijevaju promjenu u ponašanju. Ali istovremeno neminovno dolazi do promjene i u našem razmišljanju.

Naši umovi trude se najbolje što mogu da nas zaštite. Tako su se jednostavno razvili kroz godine i godine i brojna iskustva kojima smo kao ljudska populacija bili izloženi. Omogućili su nam tako da na vrijeme reagiramo na opasnosti i tako preživimo. Naš um će tako reagirati na svaku naznaku moguće prijetnje, usmjeriti se isključivo na nju i pokrenuti sve u našem organizmu kako bi nam omogućio da nas sačuva u tom trenutku – borimo se ili bježimo ili „zamrznemo“. Da dovedemo stanje pod kontrolu. Da stvorimo stabilno okruženje. Da stvorimo okruženje sigurnosti.

Prvi smo puta suočeni s epidemijom na globalnoj razini (pandemijom). Način reagiranja na epidemiju ovisi o našoj osobnosti, onome što nas razlikuje od drugih ljudi i zajednici u kojoj živimo.
Možda primjećujete neke znakove stresa i anksioznosti u vlastitom ponašanju ili osjećajima nakon što ste saznali za pandemiju COVID 19 ili ćete ih primijetiti naknadno.