Priredio: Tomislav Vurušić, mag. theol.

Covid-19 nas je prisilio da shvatimo što znači biti ranjiv. Kako bi svaka zaštita bila učinkovita, potrebna je “kultura zaštite”, inače politike i protokoli nisu učinkoviti. Djeca su u mnogim dijelovima svijeta uronjena u kulturu koja pridonosi njihovoj šteti. Djeca su objekti zlostavljanja, dječje pornografije, dječjeg rada, trgovine ljudima, prisiljena da budu vojnici itd. Kultura unutar same Crkve „kontinuirano se ne uspijeva pozabaviti osnovnim vjerovanjima i praksama“ koje potiču zlostavljanje i poricanje te kontinuiran, neprimjeren odgovor vodstva stoljećima unatrag.

Svaka veza u kojoj se vjeruje drugoj osobi otvorena je mogućnosti gubitka i zlostavljanja. Djetinjstvo je razdoblje u kojem ljudska osoba uči kako obraniti vlastitu ranjivost. Oni koji dožive zlostavljanje kao djeca stoga su posebno ranjivi. Da bi dijete bilo zlostavljano, moraju biti uspostavljeni određeni uvjeti. Ti uvjeti stvaraju temelj da osoba može zlostavljati dijete i temelj u kojem su nadiđeni djetetovi uobičajeni zaštitni mehanizmi. Kad je svećenik zlostavljač, napravljena je “dvostruka šteta”. Neki kažu da se odvija „ubojstvo duše”.

Promjena koja se treba dogoditi proces je u kojem se dugogodišnje prakse koje ne odražavaju Isusov primjer trebaju identificirati i transformirati. Započinje u obitelji koja je primarno mjesto njegovanja i zaštite djece. Stoga, bilo koja teologija djetinjstva mora iskorijeniti štetne aspekte naših “obiteljskih crkava”: da su djeca svrha braka, da imati dijete potvrđuje mušku spolnu zrelost, da su dječaci poželjniji u obitelji od djevojčica, da je vjera neobvezna itd. Promjene u obitelji uistinu su nužne. No ponekad to obitelj ne može sama.

U tijelu Kristovom, ove promjene znače da razumijemo što nas ujedinjuje, a ne da ljude dijelimo na posebne kategorije ili statuse. Također, to zahtijeva “smisleni dijalog”. Pozvani smo govoriti protiv nepravde, posebno kada su ranjivi na meti. Ako se ne izjašnjavate, zlostavljanje se može nastaviti. Ideje o moralnosti moraju se pretvoriti, iz razgovora o grešnom ponašanju koje se može oprostiti ispovijedanjem, u razumijevanje štete koju grešne radnje čine drugima. Aktivnosti „za život“ treba proširiti kako bi se obuhvatila zaštita svakoga, posebno ranjivog, od bilo koje vrste štete.

Postoji uvjerenje da je obraćenje potrebno kako bi se pružila kultura prilagođena djeci. Da postoji ukorijenjenje sebe u Isusa i Njegovu brižnost i kontakt s djecom, u ljubavi. Potrebno je naglasiti brigu koju Isus ima prema djeci. Izliječio je i dječake i djevojčice i prekorio je svoje učenike kad su ih htjeli spriječiti da se približe Njemu. dijete je bilo ono koje je osiguralo kruh i ribu kojim je Isus nahranio mnoštvo (Iv 6,9). Isus je također pokazao „pravedno ogorčenje“ i imao je oštre riječi za one koji štete djeci (Mt 18, 5-8).

Suština je da mi u Isusovoj Crkvi moramo pružiti ono što bi On pružio svojoj djeci. Zaštita djece i svjesnost o tome nije nešto o čemu samo razmišljamo, to moramo činiti srcem. Moramo prihvatiti da je to sastavni dio našeg poslanja.