Rasti, razvijati se, mijenjati u okruženju ljubavi i bezuvjetne prihvaćenosti temelj je za razvijanje sigurne privrženosti. Pojam privrženosti jedan je od kamena temeljaca u psihologiji, počevši od Bowlbya i Ainstworth sredinom prošloga stoljeća, pa sve do najnovijih istraživanja u 2020. g. Tako se Condon i Makransky (2020), kada govore o suosjećanju, upravo vraćaju na potrebu sigurne privrženosti ako želimo biti suosjećajni.

Kako bismo razumjeli našu četvrtu scenu suosjećanja, koristi razumjeti kako se ona događa u kontekstu govora o oprostu u Matejevom evanđelju. Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu svome koji se ogriješi o njega, te pita je li dovoljno do sedam puta. I ovo je bio veliki iskorak naprijed u ono doba, do sedam puta oprostiti.

U trećoj evanđeoskoj sceni suosjećanja (Σπλαγχνίζομαι) nailazimo ponovno na elemente suosjećanja o čemu je bilo govora u prvoj sceni (vidi 6.11.2020., Strauss i dr., 2016). Isus prepoznaje patnju, razumije ljude, empatizira, spreman je suočiti se s neugodnošću i izazovima, te djeluje kako bi ublažio patnju, a zatim i obogatio, učinio puno više.

Druga scena, vrelo, žetva, izvor, radost suosjećanja, kojoj posvećujemo ovo razmišljanje, jest u sljedećem tekstu iz Mt 14, 14: Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu (ἐσπλαγχνίσθη) se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

O riječi suosjećanje, odnosno daleko raširenoj u engleskoj verziji compassion, danas se vrlo često govori u psihologiji, u duhovnosti, religioznosti, filozofiji, medicini, odgoju, ali i u drugim znanostima. S razlogom. Utjeloviti suosjećanje u svakodnevici, danas pogođenoj ne samo, ali koronakrizom, želimo se posvetiti idućih 13 tjedana, budući da se u Novom zavjetu na 13 mjesta pojavljuje riječ suosjećanje (…)