“O tempora, o mores”, dobra stara latinska izreka s nostalgičnim prizvukom o dobrim starim vremenima. Starije osobe sjećanje vraća u mladost kada su bili prilagodljivi i puni snage. Vremena možda i nisu bila bolja, ali oni su bili vitalniji i mlađi. Nadodam li onu “Honores mutant mores” (“Vremena mijenjaju običaje”), jasno je da s vremenom ne starimo samo mi nego i običaji.
Često se u razmišljanjima o izazovima što ih pred ljudski rod postavlja kriza okoliša (ekološka kriza) nepravedno zanemaruje važnost psihologije. Bez obzira razmišlja li se o uzrocima ekoloških problema ili o posljedicama ekoloških šteta, u središtu su prije svega ljudi: ljudsko ponašanje, ljudski stavovi, ljudska dobrobit, odnosi među ljudima i odnosi ljudi prema stvorenom svijetu. Kad je riječ o ljudima i njihovim odnosima, psihologija u raznim svojim oblicima i granama ima što reći i što poručiti.
Kad apostol Pavao govori o ljubavi u Prvoj poslanici Korinćanima, pridaje joj različite osobine rekavši da je “strpljiva“, “dobrostiva“ i “sve podnosi“ (1 Kor 13,4.7). Zahtjevna je to ljubav. Ali u tome je njena ljepota, jer predstavlja stvarno čovjekovo dobro koje, jednom prihvaćeno, “zaražava“ druge.
Jedno od privlačnijih pitanja za razmotriti, poglavito u vrućem mjesecu srpnju, je svakako pitanje odmora i odmaka od svakodnevice. Naime, svojom žarkom toplinom, sunce nas privlači samo biti – ne razmišljati u terminima potrebe za naporom, korisnosti i produktivnosti kao definicijom uspjeha i ostvarenja, već uživati, počinuti, odmaknuti se od svakodnevnih dužnosti, biti opušteni, jednostavno biti… Međutim, to samo po sebi nije dovoljno da bismo se osjećali u potpunosti odmorenima i takvima ostali dulje vrijeme.
Nemoć. Ljutnja. Bol. Praznina. Nostalgija. Očaj. Patnja. Samoća. Strepnja. Nepovratnost. Pustoš. Strah. Tuga. Ovo su samo neke od emocija koje zakucaju na vrata naše duše kada u naš život uđe gubitak. Dovoljna je i sama misao o mogućem gubitku nečeg ili nekog za nas važnog i vrijednog da bismo osjetili drhtanje tla pod nogama. Podrhtavanje koje osjećamo govori nam da se naš dosadašnji subjektivni doživljaj sebe i svijeta u kojem živimo mijenja.
Djeca već prije svoje punoljetnosti i ostalih takozvanih ispita zrelosti u životu mogu u svom okruženju, malo po malo i bez puno buke, mijenjati svijet. Zvuči pomalo bajkovito, čudesno, nestvarno? Djeca kroz svoju komunikaciju i disciplinu, usmjerenu u pravcu empatije, ljubavi i svjesnosti o Drugome, koji je ponekada slabiji od njih, mogu biti sjajni humanitarci. Svi odrasli i sve institucije pozvane su razvijati ovu hvalevrijednu i blagoslovljenu naviku kod djece.
Supružnici unutar braka imaju specifičan poziv na svetost posredstvom bračne ljubavi. Bračni drugovi postaju jedno tijelo surađujući s Bogom u podizanju i odgoju djece, ali pri tome ne treba zaboraviti i zahtjev obostranog sazrijevanja u ljubavi kroz svakodnevne napore i radosti. Ovo kršćansko zvanje nadilazi puke ljudske snage te ima potrebu postojanog gajenja i molitve koja traži čvrstoću ljubavi, velikodušnost i duh žrtve.
Bog je ljubav i stvorio je i pozvao čovjeka na ljubav. Stvarajući muškarca i ženu, pozvao ih je u braku na međusobno intimno zajedništvo života i ljubavi, tako da više nisu dvoje, već jedno tijelo (usp. Mt 19,6). Božja riječ o čovjekovoj potrazi i zajedništvu u Njegovoj ljubavi počinje s prvim rečenicama Starog zavjeta. I brak je ponuda Božje ljubavi čovjeku.
„Kako sačuvati dobar odnos s adolescentom?“,pitanje je koje muči mnoge roditelje. Dvojbe vezane uz postavljanje jasnih pravila ponašanja, posljedica kršenja dogovorenih pravila i njihove dosljedne provedbe, prava su mora i za roditelje, i za odgajatelje. Izazovi s kojima se mladi ljudi na putu odrastanja suočavaju zahtijevaju itekakvu umješnost kako bi raznoraznim zamkama umakli.
Svjesni smo svi, više ili manje, kako su promjene u našim životima neizbježne. Svaki stadij života unosi nešto novo, promjene u okolini u kojoj jesmo neminovno utječu na nas, nove situacije zahtijevaju od nas da se prilagođavamo i mijenjamo. Znajući da je promjena sastavni dio našeg života, i dalje je ne prihvaćamo baš lako i imamo određene poteškoće u prilagođavanju nečem novom, drugačijem, promijenjenom.
Krizna situacija različito utječe na različite osobe, isto tako i na različite bračne parove. Razumijevanje mehanizama nošenja s krizom te međusobna podrška supružnika može pomoći u nošenju s kriznim situacijama.
Nakon što sam napisao knjigu o krizi spolnog zlostavljanja u Crkvi, bilo je potrebno puno toga da me doista šokira. Usprkos tome, bio sam prestravljen što sam nedavno pročitao riječi svećenika na Rhode Islandu, koji poručuje pomalo opakim i bezobzirnim tvrdnjama da barem „pedofilija nikoga ne ubija.“
Biblijska riječ izvor je za otkrivanje i usvajanje Isusova učenja i o braku i obitelji. Gospodinov nauk sveti Pavao apostol približava vjerniku uspoređujući kršćanski brak kao sliku odnosa između Krista i Crkve.
Zadnja četvrtina XX. stoljeća zapravo je bila u znaku Ivana Pavla II., koji će zbog djela koja je učinio i misijskog žara koji je pokazao, biti zapisan i zapamćen kao “veliki papa”, poput „Grgura Velikog i Leona Velikog“. Tim povodom, evo, i nekoliko videouradaka o tom dragom, velikom i nezaboravnom Papi.
Često se događa da uslijed visokokonfliktnog razvoda djeca ostaju zanemarena. Zaokupljeni svojim problemima, roditelji stavljaju djecu u središte sukoba, što ostavlja brojne psihološke posljedice na njih.
Ovdje možete pročitati članke koje preporučujemo, a nalaze se na vanjskim poveznicama, tj. na stranicama s kojima smo povezani.
