Odgoj djece prema Papinoj pobudnici ‘Amoris...

Često smo, posebice u prethodnoj i ovoj godini, mogli čuti različite argumente za život bez ekrana. Ekrana bez kojih nekada nismo mogli zamisliti svakodnevicu, a danas, kada moraju biti njezin sastavni dio, poželimo ih sve ugasiti, posvetiti se hobijima, provesti vrijeme u prirodi ili s obitelji i prijateljima, ali – bez ekrana.

U svjetlu online načina dobivanja informacija, učenja i intenzivnijeg provođenja vremena pred ekranima povećala se izloženost djece, ali i odraslih, računalnim odnosno videoigrama kao jednim od najčešćih načina provođenja slobodnog vremena.

Nakon traumatičnog događaja nikome pa ni djeci ništa se ne čini sigurnim. Uvjeravanje ne donosi nikakvu korist. Kako bi se djeci pomoglo potrebno je ponovo stvoriti otok sigurnosti, ma kako malen on bio. U svakom slučaju jasno je da se dogodilo nešto ružno i da smo preživjeli te sada moramo pokupiti komadiće koji su se rasuli, kako bismo opet bili cjeloviti.

Nalazimo se u posebnom periodu pandemije koronavirusa, zahtjevnom za nove navike koje moramo usvajati, u ovom novom normalnom nakon potpune izolacije. No, ne bismo smjeli zaboraviti njegovati i mentalno zdravlje naše djece. Evo nekih preporuka:

Djeca su jedna od najosjetljivijih društvenih skupina, ali i jedna od najprihvaćenijih u širem društvenom kontekstu. Ukratko, lako ih je prihvatiti, a i međusobno se mogu vrlo brzo razumjeti, čak i kada ne dolaze iz iste kulture. Naime, bez obzira na društvene različitosti, djeca vršnjaci imaju iste potrebe i samim time iste ili slične interese, te i bolje međusobno razumijevanje.

Nakon svake školske godine, djeca diljem svijeta s radošću iščekuju ljetne praznike s prvim asocijacijama na more, plaže, igranje u pijesku, sladolede i pripreme za novu školsku godinu. No, ove godine asocijacije su se promijenile – one vezane za drugo polugodište, ali i one vezane za ljetne praznike.

Djeca već prije svoje punoljetnosti i ostalih takozvanih ispita zrelosti u životu mogu u svom okruženju, malo po malo i bez puno buke, mijenjati svijet. Zvuči pomalo bajkovito, čudesno, nestvarno? Djeca kroz svoju komunikaciju i disciplinu, usmjerenu u pravcu empatije, ljubavi i svjesnosti o Drugome, koji je ponekada slabiji od njih, mogu biti sjajni humanitarci. Svi odrasli i sve institucije pozvane su razvijati ovu hvalevrijednu i blagoslovljenu naviku kod djece.

„Kako sačuvati dobar odnos s adolescentom?“,pitanje je koje muči mnoge roditelje. Dvojbe vezane uz postavljanje jasnih pravila ponašanja, posljedica kršenja dogovorenih pravila i njihove dosljedne provedbe, prava su mora i za roditelje, i za odgajatelje. Izazovi s kojima se mladi ljudi na putu odrastanja suočavaju zahtijevaju itekakvu umješnost kako bi raznoraznim zamkama umakli.

Obitelj je u društvu koje nameće kriterije rada i učinkovitosti i ne dopušta iznimke. Dakle, imamo potrebu kojoj se obitelj mora prilagoditi, ali tamo gdje postoji potreba moramo pažljivo procijeniti moralnu akciju. Postupanje u ovom slučaju nije nužno svjesno, voljno i slobodno. Moramo se zapitati pri tome odgaja li obitelj svoju djecu da bi je navikli na rad? U svakom slučaju, pristup radu mora biti omogućen svima, dok društveno-ekonomska politika mora omogućiti i novu dimenzija rada: ne samo kao sredstva za proizvodnju dobara, već i kao osobni rad unutar društvenog života (kao što je rad unutar obitelji, odgajanje djece i volontarijat i slično).1 Ovdje su tema oba vida rada, izvan i unutar obitelji, gledajući pozitivne i negativne posljedice.

Krenimo od osnovnog: mir možemo pružiti, samo ako i sami nosimo mir u svojem srcu i u svom umu. No, život je često takav kakav jest, ne pružaju nam se neke velike mogućnosti izbora, često smo pod pritiskom vremena, očekivanja, odrađivanja raznih obveza, zadataka, umora, sve to utječe na podizanje razine stresa, koji se preljeva i u svakodnevni obiteljski život, pa i u odgoj djece. Roditeljske frustracije i nezadovoljstvo povremeno ‘iskipe’ po štednjaku i ostavljaju iza sebe smrdljive fleke koje se dugo trebaju čistiti. U nekom trenutku imamo obitelj u kojoj su svi članovi nesretni, nezadovoljni, ljutiti, tužni, pa čak i očajni. Mnogi roditelji se u tom emocionalnom stanju pitaju: Što mogu učiniti? Kako ću postupiti? U kojem pravcu trebam ići? Može li se uopće nešto promijeniti i kolika je vjerojatnost za promjene? Možda bi trebao/la nekoga pitati, a što ako pitam i pomisle kako sam nesposoban/na za roditeljstvo? Nisu neobična ponavljanja osnovnih pogrešaka u roditeljstvu jer roditelji nisu u kontaktu sa sobom, ne stignu se brinuti za sebe, prepoznati svoje osobne potrebe. Jedna majka opisuje svoju svakodnevnicu ovako:

Predlažemo Vam da započnete vaše obiteljske kateheze, te uistinu posvjedočili primjerom kako su roditelji prvi odgojitelji u vjeri. Ne morate imati nekakva posebna znanja, kao što su npr. katehetska, pedagoška, psihološka, teološka. Imajte povjerenja u sebe i u vlastita znanja i vjerska iskustva koja ste do sada stekli.

Iako mjere izolacije pomalo popuštaju, još uvijek se moramo držati preporuka nadležnih institucija vezano uz ponašanja i na radnom mjestu, i u školama i vrtićima ukoliko smo morali djecu uključiti u obrazovni sustav. No, ako smo još uvijek svi u kući, ono što je zasigurno uvijek potrebno to je struktura dana. Nekakav ustaljeni ritam, to jest da djeca znaju kad se ustajemo, kad jedemo, kada vrijeme provodimo zajedno a kad se svatko posvećuje sebi i svojim obvezama ili nečemu sto voli raditi.