Krizna situacija različito utječe na različite osobe, isto tako i na različite bračne parove. Razumijevanje mehanizama nošenja s krizom te međusobna podrška supružnika može pomoći u nošenju s kriznim situacijama.
Nakon što sam napisao knjigu o krizi spolnog zlostavljanja u Crkvi, bilo je potrebno puno toga da me doista šokira. Usprkos tome, bio sam prestravljen što sam nedavno pročitao riječi svećenika na Rhode Islandu, koji poručuje pomalo opakim i bezobzirnim tvrdnjama da barem „pedofilija nikoga ne ubija.“
Biblijska riječ izvor je za otkrivanje i usvajanje Isusova učenja i o braku i obitelji. Gospodinov nauk sveti Pavao apostol približava vjerniku uspoređujući kršćanski brak kao sliku odnosa između Krista i Crkve.
Zadnja četvrtina XX. stoljeća zapravo je bila u znaku Ivana Pavla II., koji će zbog djela koja je učinio i misijskog žara koji je pokazao, biti zapisan i zapamćen kao “veliki papa”, poput „Grgura Velikog i Leona Velikog“. Tim povodom, evo, i nekoliko videouradaka o tom dragom, velikom i nezaboravnom Papi.
Često se događa da uslijed visokokonfliktnog razvoda djeca ostaju zanemarena. Zaokupljeni svojim problemima, roditelji stavljaju djecu u središte sukoba, što ostavlja brojne psihološke posljedice na njih.
Ovdje možete pročitati članke koje preporučujemo, a nalaze se na vanjskim poveznicama, tj. na stranicama s kojima smo povezani.
Dobra i kvalitetna komunikacija ključna je za razumijevanje i sporazumijevanje s adolescentima i mladima – jednom od generacija koju ponekad shvaćamo kao moguće problematičnu i izazovnu za shvatiti. Jedan od temelja koji je pokazatelj kvalitetnog odrastanja su upravo mladi u adolescentskoj dobi koji u tom, specifičnom razdoblju odrastanja, pokazuju najbolje od sebe.
Obitelj je u društvu koje nameće kriterije rada i učinkovitosti i ne dopušta iznimke. Dakle, imamo potrebu kojoj se obitelj mora prilagoditi, ali tamo gdje postoji potreba moramo pažljivo procijeniti moralnu akciju. Postupanje u ovom slučaju nije nužno svjesno, voljno i slobodno. Moramo se zapitati pri tome odgaja li obitelj svoju djecu da bi je navikli na rad? U svakom slučaju, pristup radu mora biti omogućen svima, dok društveno-ekonomska politika mora omogućiti i novu dimenzija rada: ne samo kao sredstva za proizvodnju dobara, već i kao osobni rad unutar društvenog života (kao što je rad unutar obitelji, odgajanje djece i volontarijat i slično).1 Ovdje su tema oba vida rada, izvan i unutar obitelji, gledajući pozitivne i negativne posljedice.
Nepoznati autor rekao je jednom da Bog možda ne može uvijek biti svugdje i riješiti sve dječje probleme i uslišati molitve pa je zato stvorio bake i djedove. O ovom citatu se može puno diskutirati i promišljati, ali svi se možemo složiti u jednom – da je život bez baki i djedova nepotpun, posebice u području Zapovijedi Ljubavi. Ako se prisjetimo svoga djetinjstva, barem jednom smo pohrlili u zagrljaj bake i djeda kao u svojevrsnu zaštitu od odluka roditelja, u najpozitivnijem smislu.
Nije lako živjeti u jednom bliskom odnosu poput braka kroz duže vremensko razdoblje. Pojavljuju se razne nerazrješive suprotnosti i sukobi; sukob između ostati svoj/svoja i potrebe za zajedništvom; sukob između osjećaja i razuma, između različitih navika i potreba, sukoba unutar sebe i svojih očekivanja. U svakom takvom sukobu koji nas izvlači iz samih sebe i suočava s drugom osobom, dobro je krenuti u potragu, a prema prijedlogu A. Retzera, nešto početi tražiti. Od pomoći je metafora o četiri korpe, koju on predlaže.
Svako doba nosi svoje viđenje stvarnosti. Tako je i sa pitanjem starih roditelja koji su manje uključeni u život novih obitelji. Je li to najefikasniji način rješavanja problema ili postoji dugoročno bolje, prije svega za djecu?
Moja majka je sada stara 78 godina. Nije baka jer sestra i ja nismo roditelji. Ali je u dobi kada mogu reći da je baka. Imala je težak život. Od malena odrasla u teškoj sirotiniji, nisu je puštali u školu pa nije završila ni jedan razred. Ne zna pisati, teško čita. Ali ima veliko i dobro srce. Ona me je naučila što ljudima u kada ostare treba.
Krenimo od osnovnog: mir možemo pružiti, samo ako i sami nosimo mir u svojem srcu i u svom umu. No, život je često takav kakav jest, ne pružaju nam se neke velike mogućnosti izbora, često smo pod pritiskom vremena, očekivanja, odrađivanja raznih obveza, zadataka, umora, sve to utječe na podizanje razine stresa, koji se preljeva i u svakodnevni obiteljski život, pa i u odgoj djece. Roditeljske frustracije i nezadovoljstvo povremeno ‘iskipe’ po štednjaku i ostavljaju iza sebe smrdljive fleke koje se dugo trebaju čistiti. U nekom trenutku imamo obitelj u kojoj su svi članovi nesretni, nezadovoljni, ljutiti, tužni, pa čak i očajni. Mnogi roditelji se u tom emocionalnom stanju pitaju: Što mogu učiniti? Kako ću postupiti? U kojem pravcu trebam ići? Može li se uopće nešto promijeniti i kolika je vjerojatnost za promjene? Možda bi trebao/la nekoga pitati, a što ako pitam i pomisle kako sam nesposoban/na za roditeljstvo? Nisu neobična ponavljanja osnovnih pogrešaka u roditeljstvu jer roditelji nisu u kontaktu sa sobom, ne stignu se brinuti za sebe, prepoznati svoje osobne potrebe. Jedna majka opisuje svoju svakodnevnicu ovako:
Mladi vole definirati svoje izbore odgovornima. Možemo reći da su oni protagonisti poziva, ali imaju dužnost da se izjasne i odgovore. U središtu je subjekt radnje. U ovom članku pažnja se usmjeruju prema najvažnijim prijelazima u odraslu dob: završetka odgojnog procesa i školovanja u užem smislu. Pazit će se i na razlike između mladića i djevojaka. Nadalje se razrađuje tijek uključivanja mladih u svijet rada unutar Europske unije, sa naglaskom na Italiji i Hrvatskoj. Cilj je imati barem dvije zemlje za usporedbu radi objektivnosti pregleda.
