Svakog dana, mnoštvo podražaja oko nas. Kada ujutro otvorimo oči, prvo pogledamo na mobitel. Nakon toga, idemo na posao, koji je za većinu nas povezan s tehnologijom – računala, mobiteli, tableti, pametne ploče. Pričamo s ljudima oko nas, slušamo priče, molbe i zahtjeve. Naša osjetila rade punom parom – stalno je tu nešto – bilo vizualno, bilo slušno, bilo okusno.

O desetoj sceni suosjećanja nastavit ćemo promišljati na tragu tumačenja bibličara Fernanda Armellinija. Radi se o svima nama poznatoj sceni, naime o Samaritancu koji pomaže unesrećenom čovjeku.

Pitanje početka iznimno je važno za mnoga, ili gotovo sva područja života. Kada je što počelo u mnogome određuje tijek zbivanja, zbog čega nastojimo utvrditi početak i razloge koji su bili prisutni u tom početku: što nam je jasniji početak to nam je jasnije sadašnje stanje, bilo da je riječ o svađi, ljubavi, braku, ratu, potresu, bolesti, napretku poduzeća ili kraju određenog razdoblja.

O desetoj sceni suosjećanja koju imamo kod evanđelista Luke promišljat ćemo na temelju tumačenja ovog odlomka bibličara Fernana Armellinija. eć nam je jasno kako se suosjećanje odnosi na bolne trenutke našeg života, a svjesni smo kako je smrt za mnoge najteži trenutak. Upravo pogledu na smrt posvećujemo desetu scenu suosjećanja.

Devetu scenu suosjećanja htjeli bismo započeti promišljanjem nad odlomkom iz knjige Uskrsnuće pisca L. Tolstoja. Naime, opisujući nutarnja previranja Nehljudova o tome što uraditi sa zemljom koju je dobio u nasljedstvo, te pokušavajući se iskupiti za svoje loše ponašanje, Tolstoj (1979, 218) navodi sljedeće promišljanje tog lika

U vremenu prekrivenih lica, Bog nam ipak nastavlja pokazivati svoje lice, a znat ćemo da je to Božje lice jer će nam srce to potvrditi, radovat ćemo se. Psalmi su puni ljudske čežnje za Božjim licem, te nam svjedoče kako u dubini naše guše čeznemo za Bogom

U današnjem promišljanju o suosjećanju, uzevši u obzir našu sedmu scenu, ovog puta iz Markovog evanđelja, spomenut ćemo se prošle godine preminulog teologa Johanna Baptista Metza (1928-2019) koji je jasno razlikovao pojam suosjećanja u kršćanstvu, pronalazeći svoje utemeljenje u Svetom Pismu.

U petoj sceni suosjećanja promišljali samo kako je preduvjet suosjećanja razvijena sigurna privrženost iz koje osoba djeluje. U novoj sceni suosjećanja, šestoj, Isus prije nego što je ozdravio gubavca jest u odnosu, relaciji s Ocem. Pra-slika je to, arhetip, sigurne privrženosti.

Rasti, razvijati se, mijenjati u okruženju ljubavi i bezuvjetne prihvaćenosti temelj je za razvijanje sigurne privrženosti. Pojam privrženosti jedan je od kamena temeljaca u psihologiji, počevši od Bowlbya i Ainstworth sredinom prošloga stoljeća, pa sve do najnovijih istraživanja u 2020. g. Tako se Condon i Makransky (2020), kada govore o suosjećanju, upravo vraćaju na potrebu sigurne privrženosti ako želimo biti suosjećajni.

Kako bismo razumjeli našu četvrtu scenu suosjećanja, koristi razumjeti kako se ona događa u kontekstu govora o oprostu u Matejevom evanđelju. Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu svome koji se ogriješi o njega, te pita je li dovoljno do sedam puta. I ovo je bio veliki iskorak naprijed u ono doba, do sedam puta oprostiti.